VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)

Strana - Sveska 4. - 235

235 on jednom svladao Roberta i Svenova sina postavio za vladara' apulsko

kalabrijskoga, onda se poduprt njime ne bi više trebao bojati svojih (inače slabih) dotadašnjih saveznika. Napokon uzimlje Sišid* (1. c.), da jedino takovom interpretacijom (t. j. da je Svenov sin imao postati hrv. kralj) dobiva svoj pravi smisao ono mjesto papina pisma, gdje Grgur VII. danskom kralju saopćuje, da će on u onom kraju jednoga od njegovih sinova uzvisiti ne samo za kneza, nego i za „zaštitnika kršćanstva"

. Međutim ta riječ može imati isto tako dobar smisao i onda, ako to mjesto znači, da danski kraljević ima postati normanski vladar, jer bi on i kao takav zaštićivao kršćanstvo, i to time, da bi svoje Normane odvratio od zablude, u koju su oni zapali utjecajem svoga prijašnjega vladara, naime do su došli u spor sa vrhovnom crkvenom glavom i zato bili izopćeni, pa bi ih opet doveo u poslušnost papi i tako ih po

vratio u krilo matere crkve kao prave kršćane katolike, i napokon ih čuvao, da u buduće više ne upanu u takovu bludnju. Time pako, što bi Normane opetpriveo papi i.pravoj vjeri, omogućio bi papi i kršćanstvu, da provedu ono prekomorsko poduzeće i tako svladaju pogane i Sara

cene na slavu čitavoga kršćanstva. One dakle riječi („zaštitnik kršćanstva") mogu imati smisla i za onaj slučaj, ako je danski kraljević bi% opredijeljen za normanskoga kralja. To dopušta i Sišic (ibid. I, 272. bilj. 3.), ali samo u tom slučaju, ako bi uzeli, da je Grgur VII. u svojem ogorčenju ovu stvar (prijepor s Robertom) danskomu kralju tako pretjerao i Roberta Guiscarda za

jedno sa njegovim vjernima nepravedno kao heretike ožigosao. Pä tako je doista i bilo, kako smo to mi sprijeda razložili: iz velikoga ogorčenja, što Robert Guiscard usprkos izopćenju ostaje neposlu

šan i opor, papa je njega i njegove podupiratelje (dakle Normane) smatrao hereticima. No Sišić drži, da je to nasilna predmnjeva, koja se ne da ničim poduprijeti. Ona da bi samo onda stajala, kad bi još iz drugih izvora nedvojbeno proizlazilo, da se riječi papine odnose samo na Roberta Guiscarda, a ni na koga drugoga. Međutim isto tako bi se moglo reći, da bi i Sisićeva predmnjeva, da se riječi papine o hereticima tiču Slavca i Hrvata, a ne Roberta Guiscarda i Normana, mogla samo onda stajati, kad bi se iz drugih izvora to nedvojbeno moglo dokazati. No to se ne može, nego se ta predmnjeva obrazlaže tadašnjim prilikama, da se prikaže vjerojatnim. A tako se i ova naša predmnjeva, da se one papine riječi tiču Roberta Guiscarda i Normana obrazlaže tadašnjim prilikama i tečajem tadašnjih povjesnih događaja, kako smo to i mi ovdje učinili, a te prilike i taj tečaj događaja govore više u prilog ove naše predmnjeve, negoli one Šišićeve. Pa zato po svemu moramo zaključiti, da danski kraljević nije bio od pape namije

njen za vladara Hrvatima, nego donjoitalskim Normanima.