VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)

Strana - Sveska 4. - 190

190 819.

ß

) i njegov sin i nasljednik Ljudevit Pobožni. Pa ako se tu i ne spominje, da je Posavska Hrvatska, budući da leži na jugu Drave, potpala pod vrhovnu vlast akvilejskoga patrijarha, ipak je to nedvoj

beno. Car je jamačno gledao, da i u crkvenom pogledu pritegne Po

savsku Hrvatsku uz svoju državu, pa ju je zato podvrgao pod vlast jedne svoje metropolije, naime akvilejske, a istrgao od vlasti spljetske nadbiskupije, koja je imala svoje sijelo na zemljištu tudjem, naime bizantinskom.

7

) Prema tome dakle, ako spomenute riječi Trpimirove povelje imadu označiti tadašnje faktično stanje spljetske metropolije, nije se ona mogla protezati do Dunava u Srijemu.

8

) No ako se ona u to doba nije mogla prostirati do Dunava povrh Save (u Sirmijumu), onda je ona mogla dosizati do njega još samo ispod Save (u kraju blizu Biograda) ;

9

) to je pako moglo biti jedino u tom slučaju, ako je taj kraj (ispod Save) bio u posjedu hrvatske Trpi

mirove države, kojoj je spljetska nadbiskupija bila metropolom. Zato moramo istražiti, je li taj kraj bio u rukama Hrvata ili koga drugoga naroda. Osim Hrvata mogu doći u obzir samo još Franci i Bugari. Za Frßnke znamo, da je u ono doba bila u njihovoj vlasti Po

savska Hrvatska;

10

) no ova tada nije dopirala preko Save, kako je to 6

) 27. prosinca {Böhmer o. c. I, br. 707. str. 289.). 7

) Jednako sudi i Šišić („Priručnik" I, 1. str. 176.) veleći, da je onim Karlovim dekretom nesumnjivo potpala.pod Akvileju čitava posavska Panonija (teritorij nekadaš

njih biskupija sisačke i srijemske). Takodjer i „Geschichte der Kroaten" I, str. 60. 8

) Tako uzimlje i Šišić („Priručnik" I, 1. str. 191. bilj 1.): „Na Dunav u Srijemu nije možno pomišljati, jer taj je kraj spadao pod Panoniju, kojoj je metropola tada bila Akvileja". 9

) ! Stephanus Salagius („De statu ecclesiae Pannonicae lib. VII." Quinqueecclesiis 1780. lib. IV. cap. III. § 14. p. 322.) uzimlje, da se obzirom na to, što Posavska Hrvatska nije pripadala spljetskoj nadbiskupiji, mora uzeti, da je ta nadbiskupija dopirala do Dunava u Srbiji (današnjoj) („Quid igitur vetat Spalatensem provinciam ab urbe Spalato per Dalmatiam, Croatiam Mediterranean! et Serviam ad ripam Danubii perducere?"). 10

) Od g. 803., kako već spomenusmo. Ljudevit Posavski kušao je doista (819. do 822.), da oslobodi zemlju franačkoga gospodstva, ali uzalud, kako znamo. Poslije su Bugari, zarativši se s Francima, provalili (g. 827.) u Posavsku Hrvatsku i zaposjeli ju, ali ona nije dugo ostala u vlasti Bugara. Već g. 838. spominje se u toj zemlji domaći knez i vladar Ratimir, a to je najbolji dokaz, da se zemlja oslobodila bugarskoga go

spodstva. No još iste godine dodje ona opet u vlast franačku. Markgrof Istočne (Austrij

ske) Marke Ratbod udari (838.) u ime bavarskoga kralja Ljudevita Njemačkoga na Rati

mira; ovaj morade bježati iz svoje zemlje, koja time opet. dodje u franačku vlast. To se vidi otuda, štc su hrvatska odaslanstva dolazila na franačkonjemačke sabore, gdje su se rješavali poslovi čitave države, tako g. 845. u Paderborn, a g. 852. u Mainz. No posavski su Hrvati teško podnosili ovaj ponovni franački jaram, pa su ga gledali stresti sa sebe. U to se ime združiše g. 853. s Bugarima protiv kralja Ljudevita i pokušaše se dočepati slobode, ali ne bijahu dobre sreće, jer ih Nijemci potukoše i opet sebi podlo

žiše. (Izvori u Documenta br. 173, 4, 175. i 180, I, str. 333, 336—337. i 357—358. — Srv. Dümmler „Über die südöstl. Marken" str. 28—29.). — Šišić („Gesch. d. Kr." L 68.) uzimlje, da se Ratimir spomoću Bugara dočepao (829.) vlasti u Posavskoj Hrvat