VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)
Strana - Sveska 3. - 147
147 g. 852.) do Dabrala (g. 1030.) bilo doista više nadbiskupa, nego li ih navode katalozi, zar onda nije vjerojatnije nagađanje, da ih je tako moglo biti više i prije Petra, te da po tome Ivan Ravenjanin može dopirati i u VII. stoljeće, nego li nagađanje pisaca, da ih nije bilo više (nego samo 5), i po tome da Ivan može sezati samo do konca VIII. stolj. Ta sami pisci vele, da je to doba povijesti Dalmacije tamno i mutno,™) pa je zato lako mogla propasti spomen na nekoje nadbiskupe iza Ivana Ravenjanina. Jednako se to moglo dogoditi i glede imena drugih biskupa po Dalmaciji (u Rabu, Krku, Zadru i dr.), jer nije vjerojatna predmnjeva pisaca (str. 150.), da je tih biskupija u to doba (u VII. i VIII. stoljeću) nestalo. Vremena su doista bila burna, ali to nije bilo trajno. Avara je nestalo, a Hrvati su se konačno smirili i trajno smjestili na novo stečenoj zemlji, pa su naskoro počeli s Romanima u primorskim gra dovima općiti, trgovati i ženiti se, kako veli Toma Arciđ. (u gl. X. str. 33.) za Spljećane. Zato su ovi dalmatinski gradovi mogli doskora procvjetati poradi toga prometa i trgovine, a nisu morali živjeti samo od proizvoda otoka, kako veli Porfirogenet (str. 146.), a na što pisci „Kronotakse" upozoruju. Pa kad bi i bili isprva neko vrijeme upućeni samo na proizvode otoka, to su ti proizvodi mogli biti dostatni za onaj mali broj romanskih dalm. gradova. Ovi su gradovi svojim tvrdim zidinama, a otoci svojim pomorskim položajem bili dobro zaštićeni od neprijateljskih navala, pa su lako mogli mirno nastaviti svoj na kratko vrijeme zaustavljeni ili smetani građanski ili vjerski život, a ne će od govarati istini tvrdnja pisaca, „da o redovitim i uređenim odnošajima i u crkvenom i u građanskom pogledu ne može biti govora (u to doba)". Kršćanstvo i njegove uredbe jamačno su ostale i dalje, ali nam se o tome nije uščuvala uspomena. Ti krajevi nisu u to doba, kako rekosmo, dolazili u sukobe sa susjednim narodima, pa tako ovi nisu imali prilike, da o njima štogod javljaju, a tradicija i domaći za pisi, ako ih je bilo, iščezli su. Tome se ne ćemo ni najmanje čuditi. Izgubile su nam se mnoge vijesti i činjenice iz kasnijih mirnijih vremena, pa kako onda ne bi iščezle iz starijih burnijih vremena. O tome se možemo osvjedočiti, ako pregledamo imenike ostalih dalmatinskih biskupija. Tako se u zadarskoj biskupiji, koje su nam biskupi iz VII. i VIII. stolj. nepoznati, navode u IX. stolj. biskup Donat g. 806., onda istom g. 879. Vital ? Na str. 134. vele, da „razdoblja, t. j. vijekovi za provale naroda daleko su tamniji u općoj povijesti, nego li je samo rimsko doba, pa i za njegova propadanja. Tako je tamno i za spljetske biskupe sve do XI. v.", a na str. 150. kažu: „Iz svega se ovoga vidi, da nam je VIII. vijek uopće dosta mutan za Dalmaciju, kako je to dobro Jireček („Die Romanen in Dalmatien" str. 32.) opazio. U njemu najmanje pozna jemo imena osoba, vlasti, a imena su nam biskupa skroz nepoznata".
