VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)
Strana - Sveska 3. - 132
132 koga raskolnika." dS ) To nam dokazuje, da je Domagoj prianjao uz papu i zapadnu crkvu, a ne uz istočnu crkvu, jer se papa jamačno ne bi tužio njemu, da je u ma kojem pogledu pristajao uz Carigrad. Uz takove je prilike sasvim naravno, da je stranka Trpimirovića tražila oslona u Carigradu, što nam najbolje dokazuje činjenica, da je Zdeslav, valjda vođa te stranke, kasnije (po smrti Domagojevoj) sam lično otišao u Carigrad i tamo izmolio pomoći. Opreke između obih stranaka zaoštrile su se tako jako, da je još za života Domagojeva došlo pače do urote protiv njegova života. Međutim je urota bila ot krivena, a jedan je od urotnika pobjegao nekomu popu Ivanu, papinu pouzdaniku u Hrvatskoj. Ovaj se zauze za toga urotnika kod kneza Domagoja i isposlova mu pomilovanje"; no kad je poslije spomenuti Ivan u službi svoga „starješine" (t. j. kneza Domagoja) pošao za nekim poslom, zaboravi Domagoj na obećano pomilovanje i dade urotnika pogubiti. Pop se Ivan radi toga jako razljuti, ostavi svećeničku službu u Hrvatskoj i ode u Rim papi Ivanu VIII., da mu se potuži radi toga kneževa postupka. Papi to nije bilo milo, pa je s jedne strane nago vorio svećenika Ivana, da se vrati u Hrvatsku i preuzme opet svoju svećeničku službu, te je o tom obavijestio (g. 874. ili 875.) narod i biskupe u Hrvatskoj i Dalmaciji posebnom poslanicom, dok je s druge strane svjetovao Domagoju, neka one, koji mu rade o glavi, ne kazni smrću, nego progonstvom na neko vrijeme, „jer ako ih poštedi poradi Boga, koji ih je njemu predao, to će i njega živa i zdrava štititi i ču vati onaj, koji se nije kratio za spas sviju podnijeti smrt na križu." 94 ) Međutim što Zdeslavu nije uspjelo protiv Domagoja, to mu je uspjelo protiv njegova sina i nasljednika Ujka. Da bi dobio čim izdaš niju pomoć od cara Vasilija I., ode on, kako već spomenusmo, sam lično k njemu u Carigrad, te mu je valjda obećao (kako prema kas nijim događajima zaključiti možemo), da će priznati, ak^o se dočepa hrv. prijestola, bizantinsko vrhovništvo, odrekavši se franačkoga, koje su dotada Hrvati priznavali, i da će se sa svojim narodom odvrći od pape i zapadne crkve, i pristati uz istočnu vjeru i uz carigradskoga patrijarha. Car mu je doista pružio pomoć, i on je vrativši se kući mogao ugrabiti kneževsko dostojanstvo, srušivši Ujka s vlade i prog navši ga iz zemlje zajedno s ostalom njegovom braćom, kako veli Ivan Đakon. Nato posla on Vasiliju I. poslanstvo, koje mu se moralo pokloniti kao novom vrhovnom gospodaru Hrvata, i zamoliti ga, da posije u Hrvatsku svojih svećenika, koji će hrv. narod prevesti od za padne u istočnu vjeru. Car usliša tu molbu i posla u Hrvatsku ne 9! ) Miklošić i Rački „Novo nađeni spomenici iz IX. i Xl.vijeka za panonsko-mo- ravsku, bugarsku i hrvatsku povijest" u „Starinama" jugoslavenske akademije sv. XII, str. 212. "*) Miklošić i Rački o. c. u „Starinama" XII. str. 217—218.
