VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)

Strana - Sveska 3. - 123

123 Međutim ni ovo umovanje Šišićevo ne će biti osnovano. Karlman jamačno teško da je mogao cijepati svoje sile, pa istodobno ratovati i u Italiji i u dalmatinskoj Hrvatskoj. Imajući za suparnika moćnoga zapadnofranačkoga kralja Karla II. Ćelavoga, koji je provalio bio u Italiju, morao je jamačno uperiti sve svoje sile protiv njega, da ga istisne iz Italije, jer kad bi mu to uspjelo i on stekao italske kraljevstvo, onda bi naravno sebi osigurao i zemlje od toga kraljevstva ođvisne, dakle i Dalmatinsku Hrvatsku, pa zato mu nije bilo nužno, da isto

dobno ratuje i s Hrvatskom, stim manje, što Hrvati nisu imali raz

loga, da se opiru njegovu vrhovništvu. I doista je Karlman

. samo u Italiji ratovao, gdje ga je podupirao Berengar Furlanski, ali mu poduzeće ipak nije uspjelo, jer ga je Karlo II. lukavošću istisnuo iz Italije. On mu ponudi mnogo blaga i obveza mu se prisegom, da će Italiju namah ostaviti i prepustiti odluku o ovom kraljevstvu kralju Ljudevitu Njemačkomu, ako se i Karlman po

vuče iz Italije. Prigodom ličnoga sastanka obih vladara na Brenti dođe na osnovu ovih uvjeta do primirja do svibnja buduće godine. No dok se Karlman držao ugovora i vratio kući, Karlo II. ostade u Italiji, do

mognu se italskoga kraljevstva i bude pače od pape Ivana VIII. okru

njen (25. prosinca 875.) u Rimu za cara. I tako se italsko kraljevstvo izmače Karlmanu, samo mu je Berengar ostao vjeran, dok konačno ipak nije uspjelo Karlmanu, da je Karla II. istisnuo iz Italije, i po nje

govoj smrti (6. listopada 877.) općenito priznat bio italskim kraljem.

72

) Kako je Berengar trajno držao s Karlmanom, moramo uzeti, da je i Dalmatinska Hrvatska, koja je bila podvrgnuta nadzoru Berenga

rovu, držala s Karlmanom, dok on nije* napokon i postao pravim ital

skim kraljem. O kakovoj buni i borbi Dalmatinske Hrvatske, koja bi pače imala potrajati više godina, nema u izvorima ni riječi, a nije ni bilo razloga buni, kako spomenusmo. Ima ipak neka vijest jednoga suvremenoga njemačkoga izvora, na kojoj Šišić osniva svoju tvrdnju o Karlmanovu ratovanju s dalmatin

skim Hrvatima. Spomenuti već Bertinianski anali (u nastavku Hinc

marovu^str. 134.) vele naime (za godinu 876), „da Karlman nije mo

gao doći na sastanak sa svojom braćom (Ljudevitom IH. i Karlom III.) u Koblenz, a niti na sastanak sa svojim stricem, carem Karlom II., n

) Johann Friedr. Böhmer „Rcgesta imperii" I. (751—918.). Neu bearbeitet v. Engelbert Mühlbacher, 2 Auf. 1. B. Vollendet v. Johann Lechncr. Innsbruck 1908. br. 1513a i 1522a, b s

tr. 642. i 648. — Ludo M. Hartmann „Geschichte Italiens im Mittelalter" III. B. 2. H. (u ^Geschichte der europäischen Staaten" v. Heeren, Ukert u. a.) Gotha 1911. str. 13, 16. i 40—41. Na str. 47. kaže on izrijekom, da je Karlmanu trajno vjeran bio Berengar („der es stets mit den Ostfranken gehalten hatte"), •.— Ernst Dümmler „Geschichte des ostfränkischen Reiches" 2. Aufl. II. B. Leipzig 1887. str. 389—390. i 397. i III. B. str, 54. i 65.