VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)

Strana - Sveska 3. - 121

121 Prema tome zaključuje Šišić, da pobune dalmatinskih Hrvata protiv franačke vrhovne vlasti i po tom njihova definitivnoga oslobo

đenja od te vlasti nije moglo da bude između g. 803. i 871., kako vele oni stariji pisci (Farlati, Pejačević, Salagius i dr.), jer se za to razdoblje mogao konstatovati neprekidni kontinuitet franačke vlasti nad Dalmatinskom Hrvatskom. No budući da se g. 879. u Hrvatskoj već javlja posve nezavisni hrvatski knez Branimir, zaključuje Šišić, da se Porfirogenetova vijest o hrvatskom ustanku protiv franačkoga gospod

stva ima staviti u doba poslije g. 871., a prije te g. 879., i to onom prigodom, kad se je Karlman, sin istočnofranačkoga (bavarskoga) kralja Ljudevita Njemačkoga, po smrti rimskoga cara i italskoga kralja Ljudevita II. (.12. kolovoza 975.) stao boriti za italsko kraljevstvo sa svojim stricem Karlom II. Ćelavim, zapadnofranačkim kraljem. On je još iste godine 875. provalio u Italiju s jakom vojskom, gdje mu se je odmah pridružio furlauski markgrof Berengar i priznao njegovu vlast; a budući da je pod vrhovni nadzor furlanskoga markgrofa spa

dala i (Dalmatinska) Hrvatska, to su time i dalmatinski Hrvati došli sad pod vrhovništvo Karlmanovo, osobito otkad je on' po smrti svoga oca Ljudevita Njemačkoga (28. kolovoza 876.) postao vladarom Ba

varske (zajedno s njezinim tributarnim slavenskim državama: Češkom, Moravskom, Panonijom, Karantanijom i Posavskom Hrvatskom), a po smrti cara i italskoga kralja Karla II. (6. listopada 877.) gospodarom Italije. „Hrvatska bješe time," veli Šišić (o. c. str. 37.), „upravo stavljena pred sasvim novi tečaj stvari, ne toliko što je imala da promijeni go

spodara kao takova nakon smrti cara Ludovika U., nego većma stoga, što je od sada imala da bude dio jedne državne skupine, kojoj nije bilo težište u Italiji, nego u Njemačkoj. Poznato je iz starije sredo

vječne Italije, kako su i onovremena italska gospoda zazirala od Ni

jemaca, pa nije ni nimalo nevjerojatno, da su takovi osjećaji zaokupili i Hrvate."' Međutim ova Šišićeva predmnjeva nije opravdana, jer nije nipošto vjerojatno, da su Hrvate zaokupili jednaki osjećaji (zaziranja od Nije

maca), kao i Italce. Sasvim je naravno, da su Italci voljeli imati za vladara samo takova Karlo vica, koji je jedino bio kralj italski, jer je time bila zajamčana neodvisnost Italije, nego li takova Karlo vica, koji je uz Italiju imao u svojoj vlasti i Njemačku (ili dio njezin), u kojoj je i stolovao, jer je time Italija došla u odvisnost od Njemačke. Taj pako razlog nije se ticao Dalmatinske Hrvatske. Ona je bila posebna, gotovo nezavisna država, koja je samo priznavala vrhovno gospodstvo franačkih Karlovića, pa je zato za nju bilo svejedno, da li je taj Kar

lović samo kralj italski ili kralj italski i njemački; u ovom potonjem slučaju nije njezin politički položaj postao ni u čemu drugačiji (možda gori), nego li u prvom slučaju, pa zato ta promjena u položaju nje