VJESNIK 19. (ZAGREB, 1917.)
Strana - Sveska 3. i 4. - 313
313 ponosio njegovim odličnim suradništvom. Prikazao je odnošaje Dubrov čana sa Srbijom za cara Uroša i kralja Vukašina („Die Beziehungen der Ragusaner zu Serbien unter Car Uroš und König Vlkašin". Sitzungsberichte der Kgl. böhm. Gesellschaft der Wissenschaften in Prag 1885.) Raspravom „Srbsky car Uroš, krâl Vlkašin a Dubrovčane" (Časopis Čes. mus. 1886.) dokazao je, da je Uroš preživio Vukašina, pa kralj Vukašin nije ubio Uroša, kako je tradicija pričala. Kasnije je prikazao i odnošaje dubrovačke republike s ruskom caricom Katarinom II. i posljedne dane dubrovačke slobode, pa tako pisao i o onim do gadjajima, kojima je namijenjena lijepa radnja „Pad Dubrovnika" dra Luje Vojnovića („Poselstva republiky dubrovnické k cisarovne Kate rine II. v. r. 1771.—i77J.Studie k dejinam jihoslovanskym a ruskym. Rospravy ceské akademie cisaîe Františka Josefa pro vèdi, slove snost a umëni v Praze 1892. 0 Vojnovićevom „Padu Dubrovnika" na pisao je Jireček referat u „Archiv f. slav. Philol." XXXII. 1911.). Poslije deset godina rada u Pragu bi pozvan Jireček god. 1893. na bečko sveučilište, a 1. travnja postade redovitim profesorom slo venske povjesti i nauke o starini. Za njega bi osnovana druga katedra slavistike, dok je prvu resilo slavno ime Vatroslava Jagića. Tako je bečko sveučilište postalo svojom slovenskom filologijom osobito pri mamljivim za balkanske zemlje. Glavni broj Jirečekovih slušatelja tvo rahu južnoslovenski djaci, od kojih se neki poslije dovinuše lijepa glasa kao radenici na polju istraživanja slovenskih jezika, slovenske historije i kulture; tako sveučilišni profesori u Beogradu Jovan Radović i Sta noje Stanojević, Nikola Radojčić profesor u Karlovcima, Aleksa Ivič u Zagrebu i dubrovački profesor Božo Cvjetković. Na bečkom sveučilištu djelovao je Jireček sve do svoje smrti, kroz pune 24 godine. Kad je pred jedno deset godina knez Lichtenstein kupio Biljba sovsku rusku biblioteku i poklonio je bečkom univorsitetu dodje do osnivanja instituta za historiju istočne Evrope i njegovim glavarom postade sam Jireček. Jirečekova predavanja na bečkom sveučilištu obu hvatahu većinom istočnu polovinu južnoga Slovenstva i ne bi prelazila granice srednjega vijeka; predavao je — da navedemo samo nešto — o odnošajima izmedju Vizantinaca i Južnih Slavena, o južnoslovenskim državama i narodima za vrijeme srednjega vijeka, o izvorima za južno slovensku povijest, o južnoslovenskim ispravama i natpisima i slično. U slovenskom seminaru, odnosno u institutu za povijest istočne Evrope čitao je i tumačio s djacima ponajviše južnoslovenske isprave na osnovi Miklošićeve zbirke „Monumenta serbica" i Safafikovih „Pamatky" a kadgod i Nestorovu rusku kroniku. Teško bi bilo reći, tko je imao baš velike koristi od Jirečekovih predavanja i vježba, jer pod njim obično staiaše veći broj onih djaka, koji slušahu slovensku filologiju, nego li onih, koji učahu historiju. Jirečekova predavanja bijahu izričito
