VJESNIK 1-2. (ZAGREB, 1915.)

Strana - Sveska 3. i 4. - 234

234 Tu je prije svega zak. članak III. : 1715., kojim Karlo izjavljuje i jamči, „da posvećeno kraljevsko Veličanstvo ne će, da se staležima i redovima drukčije vlada i upravlja, nego obdržavajući vlastite zakone kraljevstva ugarskoga, što su dosad stvoreni ili će se u buduće na sa

boru stvoriti". Što se pak tiče klauzule „prout . . . conventum fuerit", ne će se krnjiti područje kraljevstva niti će se Ugarskom vladati kao s drugim pokrajinama (ad morem aliarum provinciarum). Ovo „ad mo

rem aliarum provinciarum" našlo je odziva i u čl. XII.: 1867. (§ 5.): „Što se tiče Ugarske, naređivahu nekoć glede svega, što se odnosilo na spomenute stvari" (t. j. na upravu vojske, vojnu obranu, središnju financijsku upravu i vrhovno državno vijeće) „ugarski državni sabor i ugarski kralj u zajedničkom sporazumu, a kod tih odredbi nije utjecala nikoja druga zemlja; jer kralj ugarski kao apsolutan monarh ostalih svojoj vlasti podredjenih zemalja upravljaše interesima i poslovima onih zemalja apsolutnom vlašću".

80 Tezner zove ovako prikazivanje tadašnjih prilika „blühende Phantasie"; što se na pr. vojne obrane tiče, nema ni najmanje sumnje, da se tekst članka XII. kosi s nepristranom po

viješću. Kako je uopće § 5. unišao u rečeni članak cf. Archiv für öffentliches Recht (sv. 31., str. 107.). O smislu one točke z. čl. III. : 1715., gdje se govori o krnjenju ugarskoga područja, bit će zgode reći koju, kad uzmemo raspravljati o krunitbenoj povelji. Druga ograda reviziji ustava stavljena je zak. člankom VIII. : 1741., koji jamči „staležima i redovima kraljevstva ugarskoga i pripojenih mu dijelova" sve njihove povlastice, sloboštine i t. d., kao što je, da su za uvijek slobodni od svakoga poreza (in perpetum ab omni Contribu

tione ipsos eximentibus), zatim da ne bude nikakova javna tereta na njihovu zemljištu (ne onus publicum Fundo quoqo modo inhaereat) ; na ove se staleške povlastice nikad ne smije protegnuti klauzula „o po

rabi i smislu zakona" sadržana u povelji, što potvrdjuje i zak. članak III. : 1715. „quod ad normam aliarum Provinciarum non gubernabuntur". Člancima III., X., XI. : 1790./91. revizijska klauzula nije ukinuta nit joj je smisao bitno ograničen (Grundlagen I, 65—67). Poslije Karla III. (VI.) nema istina klauzule „prout . . . conventum fuerit" ni u jednoj krunidbenoj zakletvi, ali se nahodi u krunidbenoj povelji: Marije Terezije z. čl. II. : 1741.; Leopolda II. z. čl. II. : 1790./91.; Franje II. z. čl. II. : 1792. * Steinbach, Die ungarischen Verfassungsgesetze. Manz (Beč 1906.).