VJESNIK 16. (ZAGREB, 1914.)
Strana - 36
36 veoma odličnih Engleza, medju kojima je bio i sir Vaughan Williams iz Gilforda, nećak Gladstoneov. Ovi su razgledali pozorno crkvu, slike u njoj, onda su se duže zaustavili na ovim dvama koralima. Iza tro satnog pregledanja jedan od tih Engleza izjavi, da bi englezka vlada bila u svako vrieme pripravna kupiti ih i za njih dati onoliko zlata, kolika je njihova težina. Ja sam onda bio gtmnazijalčić, ali se sjećam, da je taj ostavio i svoju kartu. Glas o toj ponudi razširi se brzo po Spljetu i od tada počinja neko zanimanje Spljećana za to monumen talno djelo. Znam, da je tom prigodom palo u privatnom razgovoru predloga, da se knjige prodadu, jer je za nas Hrvate sve jedno (! !) gdje se one nalaze na kruglji zemaljskoj, a treba nam živa kapitala, a ne mrtva, kakove su te knjige ! ! Koju godinu za tim došao je u Dalmaciju Jackson, koji je u svo jem djelu o Dalmaciji i Istriji napisao nekoliko laskavih redaka o tim koralima, pa se od onda sviet za njih sve više zanima. Te knjige moraju imati ne samo za nas Hrvate, nego za obću kulturu, veliko znamenovanje, kad se je našlo uglednih Engleza, koji su nudili toliku horendnu svotu za nje. Posveta. Bio je stari običaj, da se djela uma posvećivahu mecenima ili osobnim prijateljima. Naš umjetnik je posvetio svoje djelo dobrotvoru svome i užem zemljaku fra Bernardinu Tišicićit. Tišičići su bili obitelj težačka iz Velog varoša do Spljeta. Prilično je dobro živjela, jer po knjigama administracije vidimo, da je imala svoj brod, s kojim su nje zini putovali do Mljetaka i nosili proizvode na prodaju, pa se vraćali odanle krcati potrebština, kojih u Spljetu nije bilo. Poznata je bila na dimkom Nikolanda. Nema u Spljetu od davnine obitelji, koja ne bi nosila po koji nadimak. Taj otac fra Bernardin bijaše g. 1657.— 59. gvardijan u poljud skom samostanu a kasnije bi izabran za provincijala, kako se vidi iz same posvete. Razmilović ga zove dikom reda franjevačkog, svjetlom Spljeta, ponosom ciele Dalmacije (nostri decus ordinis, alma lux Spa lati, clarus Dalmatiae iubar). Na drugom mjestu ga zove angjelom reda, dostojnim nasljedni kom sv. Frane. Bijaše čovjek pun ljubavi i angjeoske dobrote, izvrstan učitelj mladeži, dobar propoviedalac i uman starešina. Mogu biti ove pohvale i pretjerane, jer se je u ono doba u svemu pretjerivalo : u ku djenju kao i u pohvalama, ali nema dvojbe, da je morao otac Bernardin biti veoma ugledan muž u Dalmaciji. Njemu Razmilović povjerava i sebe i svoje djelo. Svjestan je on svojeg rada, da mu ne treba čuvara ni pokrovitelja, ali ipak se boji zavidnih kritičara. Proti tim kritičarima zavidnicima hoće Razmilović da ga njegov ugledni „compatriota" zaštiti.
