VJESNIK 16. (ZAGREB, 1914.)

Strana - 308

308 Sufflayevo „Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia", te bi i Stano

jevićeva studija, koja je inače radjena na podlozi svjetske naučne literature, bila još potpunija i ne bi se uvukli u nju neki nedostatci. Po istraživanju spomenute trojice naučenjaka u djelu o Albaniji listina pape Aleksandra II. od 18. marta 1067., je krivotvorena, listina Klimenta III. od 18. januara 1089. je samo tako razumljiva, što je Kliment kao antipapa Urbanu II. nastojao da proširi što više utjecaj svoj ne starajući se za pravni temelj, na osnovu koga stiče pristalice. Listinu Benedikta VIII. od 28. sebtembra 1022. dubrovačkom arhijepiskopu Vitalisu, koju Stanojević smatra falzifikatom

, utvrdjuju gornji pisci kao originalnu. Osim toga Stanojević je prilikom citiranja datirao citirane listine na temelju Kukuljevićevih Kegesta i Farlatijevog Illyricum Sacrum, ali novija istraživanja stavljaju druge datume nekima od tih listina. Tako spomenutu listinu pape Benedikta VIII. datira Stanojević 1023. godine mjesto 1022., naredbu pape Grgura IX. 22. maja 1236. mjesto 22 aprila, protest dubrovačkog prokuratora 1. maja 1251. mjesto 1252. i naredbu pape Inocentija IV. 20. augusta 1251. mjesto 20. aprila 1252. Moglo bi se i sa stilističke strane po gdješto primjetiti. Neprijatno dira neprestano ponavljanje cijelog imena Jovana de Piano Karpinia, barskog arhijepiskopu, njemački naziv Majland za Milano i t. d. Osim gornjih primjedaba ukazaću i na to, da natpis rasprave po mom mišljenju ne odgovara strogo materiji, koja je u njoj iznesena. Stanojević prikazuje u svojoj knjizi borbu za arhijepiskopsko pravo nad episkopijama stare Dioklije ili Primorja. To je borba izmedju Dubrovnika i Bara, koja se doduše svršava pobjedom Bara sredinom XIII. vijeka, ali ne riješava pitanje pozicije katoličke crkve u nemanićskoj državi. Grad Bar postaje od sada ekspoziturom Rima prema srpskom pravoslavlju, te pojava nadbi

skupa Vilhelma Ade (1324—1341), francuskoga dominikanca, koji mrzi sve šizmatike srpske i grčke i piše oko 1332. godine uputstvo, kako da se preko Srbije osvoji Pa

lestina (Sufflay, Vjesnik kr. zem. arkiva sv. 13, str. 144.), kao i pojava krajinskog nad

biskupa sredinom XV. stoljeća u znamenitom pravoslavnom manastiru „Prečiste Krajinske" na zapadnoj strani Skadarskoga Blata (Farlati, Illyricum, 7, 438—447), pokazuju naj

jasnije, da je Stanojevićeva radnja zapravo tek fragmenat one zadaće, koju je on naslovom svoje rasprave bio postavio. No ovim primjedbama nisam htio da umanjim vrijednost same rasprave, jer se od naučnog rada ne može ni zahtjevati savršenstvo. Ko hoće savršenih djela, neka ih ne traži u nauci. Ona takih djela ne poznaje. Dr. Aleksa Ivić. Popravak zagrebačke gimnazije god. 1695. \j Na Duhove godine 1607. otvoriše Isusovci u Zagrebu prvu srednju školu. To je današnja gornjogradska gimnazija na trgu sv. Katarine broj 1. U toj zgradi crpio je svoju naobrazbu veći dio nekadašnje hrvatske inteligencije. Ovdje je naime godine 1724. osim 6 razredne gimnazije otvoren i juridički fakultet, pa je taj zavod počevši od go

dine 1747. nosio ime „akademija". Od godine 1776. imala je zagrebačka akademija dva tečaja: filozofski i juridički. Filozofski tečaj bijaše nastavak gimnazije (današnji sedmi i osmi razred), te je postojao sve do godine 1850., kada je gimnazija dobila novu naučnu osnovu sa 8 razreda. Ju

ridički tečaj imao je isprvice samo dva godišta, poslije tri, a napokon četiri godišta; postojao je sve do godine 1874., kada mu je pridružena bogoslovna škola i dodan pravi filozofski fakultet, pa je zagrebačka akademija dobila naslov „sveučilište Franje Josipa I." Iz stare gimnazijske zgrade premješteno je sveučilište godine 1882. u sa

dašnju svoju palaču (na Sveučilišnom trgu broj 10.), koja je sagradjena još godine 1855. za opću javnu bolnicu. Stara gimnazijska zgrada na trgu sv. Katarine bila je godine 1695. vrlo ruševna, pa ju je trebalo temeljito popraviti. Zagrebački Isusovci zamoliše hrvatske staleže i re