VJESNIK 16. (ZAGREB, 1914.)

Strana - 184

184 in concilio Waradiensi, tempore Walteri episcopi, ante Felicianum Stri

goniensem archiepiscopum litigium renouauit". — Kaki su bili to ple

mići, koji su tražili Dubravu i na kojem su je temelju tražili? Tih plemića imade mnogo. Tu je Adalbert, brat šimeškog župana Kaladina, onaj Sudinja, koji je već prije bio oteo Dubravu biskupu, zatim braća Klaniša i Petar, te mnogi „eiusdem terre meliores*. Svi ovi traže zajednički Dubravu, svi su se osjećali povrijedjenima, što je Dubravu posjedovao biskup, svi su morali imati zajedničko pravo na taj posjed. Pravo neko su morali imati, jer mnogo je tih, što traže Dubravu. Pravda se poradi Dubrave vodila nekoliko decenija i više

put iznova započinjala. Kako ćemo još vidjeti, ostrogonski biskup, da obrani posjedovanje zagrebačke crkve, ne pozivlje se samo na darovanje Vladislavovo — jer vrijednost njegovu su tužitelji naravno pobijali — nego i na preškripciju („Transacto igitur non paruo tempore, régnante rege Stephano"). Sve nam ovo dovoljno dokazuje, da su ti plemići, koji su tražili Dubravu, morali pripadati nekom hrvatskom plemenu,

. koje se Vladi

slavovim darovanjem osjećalo povrijedjenim u svome pravu. Jer je bilo čitavo pleme povrijedjeno, zato i ustaje na prvom mjestu župan (kao što će i kasnije), da brani pravo svoje župe. Nije se teško domisliti, kojoj župi su pripadali dotični plemići. Župa je ta mogla biti jedino dubravska župa. Dubravska se župa spominje razmjerno vrlo rano.

1

) Dubrava dakle, što ju je Vladislav darovao zagrebačkoj biskupiji, pri

padala je istoimenoj župi, te je bila zajednički posjed cijele župe. Kralj je Vladislav time, što je tu zemlju darovao biskupiji, povrijedio pravo župe (po hrvatskom pravnom shvatanju, po ugarskom ne).

2

) ') Na ispravi iz g. 1193., kojom Kalan, biskup pečuški i gubernator hrvatski i dalmatinski, dosudjuje posjed Kamenik kod Kalnika biskupu zagrebačkomu, nalazi se potpisan medju ostalim županima i dubravski župan Mihajlo („ . . . comitibus, scilicet: Tiwa de Wasca, Michaeli de Dumbarou, Martino de Kemenic"). 2

) U najnovije doba pokušao je dr. Ivan Strohal, da obori dosadašnje nazore 6 društvenoj organizaciji starih Slavena uopće, a napose starih Krvata. Svoje misli iznio je u djelu: Pravna povijest dalmatinskih gradova. Dio I. Zagreb 1913. Izdanje Jugosla

venske akademije. Po njegovom mišljenju nijesu nikada opstojale plemenske župe, koje bi imale na čelu župana ovisna od naroda i zajedničkih kakih posjeda, pače kaže: „U starih Slavena prvobitno ne samo nije bilo zajednice dobara, ne samo nije bilo „sku

pina, koje nijesu podijelile svoju djedinu medju sobom", nego u njih uopće nije još bilo nikakve društvene organizacije" (p, 205). Tko će biti župan, odlučivala je samo „surova sila" (p. 207.), kasnije volja vladara. No pod konac narodne dinastije sva vlast bila je u rukama pojedinih velikaša, koji su vladali pojedinim župama bez obzira na kralja nasljednim pravom (214. str). Mi se ne možemo ovdje upuštati u pobliže razmatranje nazora spomenutog pisca. Navest ćemo samo jedan jak dokaz, da su stare hrvatske župe imale zajedničkih po

sjeda, o kojima nije odlučivao kralj, i da je vrast župana bila ovisna o narodu. Poznato je, da se u XII. i XIII. vijeku nalazilo u Hrvatskoj mnoštvo župa sa župnim gradovima