VJESNIK 1. (ZAGREB, 1913.)

Strana - SVESKA 3. - 242

242 va Idi sami priznavaju, da je na tim otocima od VII. do IX. vijeka vladalo poganstvo. Pa kako i ne bi, ta to su sijela još u kasnijim vijekovima poznatih zloglasnih gusara — Neretvana, koji kroz vijekove nijesu htjeli poprimiti kršćanske vjere. No glavno je, da na tim otocima nema nikakovih spomenika o Roma

nima iz druge polovine VII. i VIII. vijeka; a ipak da su oni tamo kroz dva vijeka živjeli, ostavili bi, kao kulturni narod, budi kakav spomenik. Ali Bulić i Bervaldi daju punu vjeru pričanju nekoga Domnusa de Cranchis, koji veli, •da je godine 1405. našao u selu Škripu na otoku Braču natpis, koji je teškom mukom istumačio si, a koji bi po tom tumačenju imao glasiti, da su bjegunci iz Salone i Epecija i Bračani sagradili taj grad i da ga je prezbiter Florus blagoslovio za pape Vitalijana i cara Heraklija. Tome natpisu nema danas dakako nigdje ni traga i nije ga vidio ni brački historik Ciccarelli, koji do

nosi to pričanje Domnusa de Cranchis, Sam Konst. Jireček, premda inače svuda vidi Romane, ne vjeruje Domnusu de Cranchis ; napose dokazuje, da ono, što je iščitao taj Domnus, nije latinština VII., već XV. vijeka. Bulić i Bervaldi ipak vjeruju tomu Domnusu (pogrješno otisnuto Florusu); jer da se ne vidi, u koju bi se svrhu falsificiralo ? Po našem nazoru Domnus de Cranchis imao je i te kako važne razloge iščitati taj dokumenat, da se do

kaže romansko podrijetlo Bračana, kako to Ciccarelli doista i dokazuje. U ono doba bila je najveća slava potjecati od slavnih Romana: njihovi potomci su već kao takovi bili rođeni plemići, — naprotiv sramotno je bilo potjecati od prezrenih Šćava. Treba se sjetiti samo uvoda u spljetski statut, i onoga, što piše Micha de Barbazanis o podrijetlu Spljećana ; treba se sjetiti, kako su Dubrovčani svoga Radoslava i njegove boljare poslali u Rim, da svoje po

tomstvo (Pavlimira i drugove) oplemene plemenitom romanskom krvi ; trebaše sjetiti, kako su pače i Šibenčani nastojali dokazati, da i oni i njihovi Divnići i Vrančići potječu od plemenitih Romana ; — pa tko će onda zamjeriti Do

mnusu de Cranchis, da je i on malo samovoljno čitao. Ta već su se barem učeniji ljudi naučili diliti, „kako biše zemlja od zemlje počtovania i puk od puka". Čitajući ovu kronotaksu, potakla nas je na razmišljanje osobito činje

nica, da je u redu solinskih biskupa poslije smrti biskupa Glicerija (svrgnu

toga zapadnorimskoga cara) i cara Neposa, koji je u Dioklecijanovoj pa

lači umoren (god. 480.), — bio kroz 13 a možda i više godina u salonskoj biskupiji interegnum. Potaklo nas je to na razmišljanje, jer i Toma Arci

djakon i pop Dukljanin znadu samo o razorenju Salone k

po Gotima; Toma Arcidjakon znade i za njihovog vođu Totilu i za uspostavu Spljeta poslije te gotske provale; o provali Avara i Slavena i o tome, da su baš (Avari i) Sla

veni razorili Salonu, ne znadu oni ništa. Pop Dukljanin znade pače, da se taj pad Salone dogodio za istočno rimskoga cara Anastasija (491.—518.) pape Gelasija II. pravije I. (492.—496.) Germana biskupa kapuanskoga (516.—541.) i Sabina biskupa kanuzijskoga (514.—556.); prema tome pop Dukljanin je i doba ovoga pada Salone prilično točno označio. Još je jedno pri tom vrlo značajno, da se naime u imenima onih izmišljenih spljetskih nadbiskupa iz VII. i VIII. vijeka, koja navode pojedini katalozi spljetskih nadbiskupa, po

navljaju baš imena tobožnjih solinskih biskupa iz doba poslije Glicerija.