VJESNIK 1. (ZAGREB, 1913.)

Strana - SVESKA 2. - 126

126 Uroš stao Dubrovčanima prijetiti ratom za to, Što hoće njegove bisku

pije podvrći svojoj nadbiskupiji, jer su sad oni stali tražiti saveznika protiv srpskoga vladara, pa su ih doista i dobili, i to bosanskoga bana Mateja Ninoslava i humskoga kneza Andriju, koji s njima sklapaju ugovor i prijateljstvo. Prvi im obećaje (u ožujku 1249.) „tvrdi mir i srdačnu ljubav i svaku pravdu", zatim pomoć protiv raškoga kralja, ako bi se s njime zaratili, dozvoljava im slobodnu trgovinu po svojoj zemlji bez „svake desetine i bez ikakvoga inoga danka" i zajamčuje im, da će im se otkrojiti pravda, ako bi koji bosanski podanik njihovim ljudima učinio kakvu krivicu. Zato će on moći sigurno doći u Dubrovnik, kad bude htio, sve raspre, koje bi između njih nastale, imat će se mirnim načinom i po pravdi riješiti. Jednako i humski „veliki knez" Andrija (sa svojim sinovima županom Bogdanom i županom Radoslavom) obriče (iste g. 1249.) Dubrovčanima vječni mir, a svaka raspra između njih „da se s pravinom ispravi u stari zakon," zajamčuje im slobodu trgo

vine po svomu vladanju i uvjerava ih, da ne će ići na njih ,,s vašim vragom" (t. j. da ne će potpomagati njihova neprijatelja, misli se srp

skoga kralja).

1

) Međutim je barski nadbiskup Ivan, došavši u svoju stolicu, našao tamo pune ruke posla, jer je valjalo istrijebiti mnogo zla, koja su se tamo uvriježila. Tako je zavladao u Baru i drugim biskupskim stolicama zao običaj, da su građani, čim bi nadbiskup ili biskup umro, provalili u njegov dvor i tamo sve pokretno pooteli i razgrabili. Zatim je bilo među svetovnjacima i svećenicima (svjetskim i redovnim) borba, koje su se rješavale i oružjem u ruci, pa je zato bilo mnogo izopćenih iz crkve ; ovakovi pako izopćenici ipak su se primali u sv. red, a izopćeni svećenici obavljali su i nadalje službu božju. Bilo je napokon i takovm, koji su pokupovali crkvi oteta dobra i zadržali ih. Da ova zla odstrani, sazva nadbiskup Ivan pokrajinski crkveni sabor (jamačno u Bar), gdje bi stvoreno mnogo korisnih zaključaka. Da ovi budu čvršći, trebalo je potvrde papine, za koju zamoli nadbiskup papu Inocenta IV. (po svom poslaniku kleriku Petru de Assissis). Ovaj se odazva toj njegovoj molbi, te izda (u Lyonu 22. travnja 1250.) u to ime tri pisma. Prvim potvr

đuje zaključke crkvenoga sabora, kojima se prijeti izopćenjem onima, koji bi opet razgrabili dobra umrlih biskupa, i podjedno određuje, da se po smrti biskupa (ili nadbiskupa) imade izabrati jedan svećenik za vikara, koji će biskupska dobra upravljati i predati ili nasljedniku. Drugim pismom dozvoljava papa nadbiskupu, da može riješiti izopćenja one, koji su zlostavljali svećenike (osim velikih krivaca, koji će morati l

) Smičiklas o. c. IV. br. 341. i 360. str. 386—7. i 414—5. — I Resti o. c. str. 89. spominje ove ugovore, samo ugovor s Ninoslavom meće krivo u g. 1248.