VJESNIK 1. (ZAGREB, 1913.)

Strana - SVESKA 2. - 120

120 Skoro zatim otcijepi se od barskoga nadbiskupa ulcinjski biskup Marko i podvrgnu dubrovačkomu nadbiskupu. On ubavijesti (negdje početkom god. 1242.) s privolom svoga kaptola i cijeloga puka ulcinj

skoga dubrovačku općinu, da se želi dozvolom svoga kralja vratiti u okrilje svoje (duhovne) majke (t. j. dubrovačke nadbiskupije), i u to ime da bi htio lično doći u Dubrovnik, ali nema lađe, koja bi ga mogla tamo sigurno odvesti, pa zato moli dubrovačku općinu, da bi mu poslala takvu lađu. Dubrovčani poslaše namah jednu lađu, koja doveze u Dubrovnik biskupa Marka sa 3 kanonika (Teodora Lampridijeva, Andriju Marijana i Grobu, sina kneza Petra) u ime kaptola i sa 2 ul-

cinjska plemića (Berišu, sina kneza Valentina i Petra Gojslavova) u ime općine ulcinjske. Tu izjaviše (22. travnja 1242.) biskup Marko i ovi punomoćnici kaptolski i općinski, da se oni vraćaju pod crkvenu vlast dubrov. metropolije i da će vječno biti poslušni njezinu nadbiskupu Ivanu i njegovim nasljednicima, a to da čine s privolom svoga gospo

dara Đure, kralja dukljanskoga, sina župana Vukana, zatim Miroslava (gradskoga) kneza ulcinjskoga, te cijeloga kaptola i općine ulcinjske ; još obećavaju oni s privolom svih ovih lica i to, da će Dubrovčane potpomagati protiv svih neprijatelja, izuzevši samo srpskoga kralja.

1

) Poslije su Ulcinjani još jednom opetovali ovaj svoj čin. Po svoj prilici je barski nadbiskup ustao protiv otcjepljenja ove svoje dosadašnje sufraganske biskupije od barske metropolije i branio prava njezina na ulcinjsku biskupiju. Na to se ponovno uputi ulcinjski biskup Marko s 5 kanonika (osim prijašnja 3 još Marin i Grobe, sin kneza Miroslava) kao punomoćnika kaptola i cijeloga ostaloga svećenstva u Dubrovnik, gdje proučiše sve povelje, dane dubrovačkoj crkvi od svete stolice, i uvjerivši se otud, da je Dubrovnik od davnine majka i metropola ul

cinjske crkve, prisegoše i potvrdiše ponovnu vječnu poslušnost dubro

vačkoj metropoliji.

2

) Nekaže se, što je Ulcinjane navelo, da su se iznevjerili svojoj do sadašnjoj metropoliji barskoj, a podvrgnuli se dubrovačkoj, no svakako je tome činu morao biti važan razlog. Možda je dukljanskome vladaru Đuri zaprijetila pogibao od srpskoga kralja, pa ga je to prisililo, da za slučaj nevolje traži zakloništa i možda pomoći u Dubrovčana. Znajući on, kako bi Dubrovčani rada, da svojoj nadbiskupiji pribave izgubljene biskupije gornje Dalmacije, držao je valjda, da će ih time namah pre

dobiti na svoju stranu, ako ulcinjsku biskupiju, koja je ležala u nje

l

) Smičiklas o. c. IV. br. 114., 134. i 135. str. 125. i 149—151. Prva isprava nema datuma, pa zato ju izdavač meće po prilici u doba pd 1240—1243. No iz ove druge i treće isprave od 22. travnja 1242. proizlazij da je ona iz* dana prije ovoga datuma, dakle po prilici početkom g. 1242, ^Smičiklas o. c. JV, br. 141. str. 155—157.