VJESNIK 14. (ZAGREB, 1912)

Strana - 82

82 okoristili s njom po moru, ipak je posvjedoceno, da se magnet u Kitaju upotrebljavao za putovanja po kopnu kao neka vrst kompasa. Tečajem XII. stoljeća javlja se kompas i u Evropi prviput. Da ga nismo od Arapa — koji su ga kao i Turci, oponašajući Talijane nazvali „bossolo" — tek primili, gotova je stvar; ali i to, da su ga rudari općine Massa Maritima (u Toskani) već mnogo ranije pred XIII. vijekom upotrebljavali za odredjenje tečaja rupa u rudniku, posvjedoceno je listinama, što se nalaze u državnom arkivu firentinskom.

1

) U najnovije se je pako vrijeme nedvojbeno ustanovilo, da se onaj heksametar „Prima dedit nautis usum magnetis Amalphis" ne može onako tumačiti, kao da se je istom u gradu Amalfi kompas izumio, nego da je u tom gradu netko (čije nam je ime dosad ostalo nepoznatim, a da taj netko nije bio razvikani te po svoj prilici apokrifni Flavio Gioja, kako se je negda mislilo, te se još i danas od nekojih tvrdi) na vješt način iglu magnetičnu spajao sa vjetruljom tako, da je od onda nestalo onih neprilika, koje nastadoše, kada je u po

četku igla prosto lebdila nad vjetruljom. Pojava kompasa prouzroči, kako to već spomenusmo, golem preokret, pravi prelom na polju plovidbe, a time i na

utike. Jer brodar prije vezan na obalu, od koje se nije mogao bez osobne i svoga broda pogibelji udaljiti, postao je na

jednom darom kompasa — gospodarom mora, a tim i svijeta. Čim je prije oskudijevala plovidba, koja se je morala zadovo

ljivati s onimi jednostranimi podaci, što joj ih je periplus pružao, pade joj tedanegda u dio kompas, a tim sredstvo universalno. Punim je pravom mogao Englez Aleksander Neckam (1157.—1217.) reći

2

): „Ako morem ploveći brodari tmurnim vremenom ne imadu ugodnost vedrog sunčanog sjaja, te svijet noćnim mrakom ispunjen, pa ne znadu, kojoj strani svijeta da upravljaju brod svoj, tad polažu iglu na magnet, koja se dotle u okrugu kreće, dokle iglin rt, pošto se je gi

banje utišalo, prama sjevernoj strani gleda." J

) Kretschmer O. c. str. 72. 2

) De natura rerum, II., 98, sravni O. c. st. 70.