VJESNIK 14. (ZAGREB, 1912)

Strana - 40

40 garsko carstvo. No ove oblasti nisu postale puke bizantinske pokrajine, kako se to zbilo s Bugarskom, nego su one samo priznavale bizantinsko vrhovništvo, dok su inače imale svoje domaće knezove, koji su smatrani za bizantinske stratege u onim oblastima i bili carski protospatari i hipati.

1

) Tako je ostalo nekoliko decenija, jer još g. 1042., kad je bizantinski car Konstantin IX. Monomah digao vojsku na odmetnoga zetskoga kneza Stjepana Vojslava, pozvao je on svoje vazale zakumskoga kneza Ljutovida, bosanskoga bana i raškoga žu

pana, da i oni zajedno s carskom vojskom udare na du

kljanskoga kneza, što su oni i učinili, kako već spomenusmo.; Vojslav je potukao vojsku i carevu i njegovih vazala, kako! znamo, i tako oslobodio svoju državu (Duklju sa Travunijom)| bizantinskoga vrhovništva; kasnije (za Mihalje) spravila je ova država pod svoju vlast i Zahumlje i Rašu. Za Bosnu nam izvori ništa ne kazuju, ali je vjerojatno, da se i ona ovom prigodom riješila bizantinskoga vrhovna štva i postala svoja. Ali ova (tada) mala oblast nije se mogla dugo održati samostalnom u susjedstvu dviju moćnih država : hrvatske i dukljanske. Dukljanski kralj Mihalja jamačno je bacio svoje oko i na nju, da ju dobije u svoju vlast, kao što je dobio Zahumlje i Rašu. No čini se, da mu to nije uspjelo, jer inače bi to Pop Dukljanin bio zabilježio, kao što je zabilježio, da je Mihalja dobio Zahumlje i Rašu. Pače on nam neizravno potvrđuje, da Mihalja nije dobio Bosne, jer navodi (u gl. XLII. str. 54.), da je istom sin Mihaljin kralj Bodin osvojio Bosnu i tamo postavio za kneza Stjepana. No ako Mihalja i nije dobio u svoje ruke Bosne, on je tome jamačno gledao utrti putove, pa je zato radio kod pape, da se Bosna pridruži njegovoj metropoliji, ne bi li ju tim na

činom mnogo lakše doveo i u političku svezu sa svojom državom, kad jednom bude crkveno s njom povezana, što se poslije, kako rekosmo, za njegova sina i dogodilo. Ovo !) Rački „Borba južnih Slovjena" u „Radu" XXV. str. 217,