VJESNIK 14. (ZAGREB, 1912)
Strana - 24
24 minje neka bula (od 16. svibnja 743.) pape Zaharije (741— 752.) Andriju. U toj buli podjeljuje papa Andriji „nadbiskupu epidaurske crkve" plašt i potvrđuje ga crkvenim glavarom u zemljama : Zahumlju, Srbiji i Travuniji, te u gradovima^W Kotoru (ili Rosi), Budvi avarskoj, Ulcinju, Skadru, Drivastu i Pilotu. Za ovu bulu veli dubrovački kroničar Ivan Gun- dulić (f 1635.), da ju je vidio u dubrovačkom arhivu, ali ju poslije njega nije nitko više tamo vidio, niti se znalo, da li se još tamo nalazi. 1 ) Istom g. 1815., kad su se pre gledavali ostatci dubrovačkoga arhiva, nađena je jedna per- gamena, u kojoj su tadašnji stručnjaci pronašli tako dugo traženu Zaharijinu bulu. Ona je poslije dospjela u bečki dvorski arhiv, gdje ju je prepisao državni arhivar /. Chmel i poslao spljetskomu opatu prof. dru. Franji Carrari, koji ju je objelodanio god. 1844/) U ovom arhivu našao ju je i Ivan Kukuljević i priopćio u svojem zborniku isprava, 3 ) braneći ju tude kao autentičnu, numu (u okolici Epidaura), smio preseliti u Dubrovnik, i da je bio otrgnut od vlasti solinskoga nadbiskupa. Na drugom opet mjestu (str. 155.), veli, daje epidaurski biskup poslije razorenja Epidaura stolovao na otoku Mrkani. — Jun. Restius (o. c. str. 18.) veli opet, da je epidaurski biskup Florenzio po nalogu pape Grgura Velikoga prenio (g. 592.) svoju stolicu iz razorenoga Epidaura u Dubrovnik, ali da ga je radi toga njegov metropolit, solinski nadbiskup Na talis, prognao iz njegove dijeceze; papa međutim da je povratio Florenziju njegovu ćast i stolicu, i podjedno oslobodio dubrovačku crkvu od podložnosti metropoliji solinskoj, učinivši nju metropolitskom crkvom, kojoj je podvrgnuo crkve gornje Dalmacije u trima njezinim pokrajinama : Zahumlju, Srbiji i Tra vuniji, kojima je prije crkva dukljanska bila metropola. No ovo je Rastićevo razlaganje netočno. God. 592. nije još bilo Dubrovnika, niti je Epidauro bio razoren, zato i nije moglo ni biti govora o kakvom preseljenju epidaurskoga biskupa u Dubrovnik, niti o njegovu imenovanju za nadbiskupa. Prema tome nije ni to preseljenje moglo biti uzrok njegovu svrgnuću, nego neki tobožnji zločini, kako to doznajemo iz pisama pape Grgura I. (od g. 592. i 597. u Do cumenta br 21., 22. i 41. str. 240. i 249.). Također o kakvom otcjepljenju dubrovačke biskupije od vlasti solinskoga nadbiskupa u to doba nema također govora, jer je dubrovačka biskupija još dugo bila podložna solinskomu metro politu, kako ćemo vidjeti. O Ni Farlati nije znao za nju. V. „Illyr. sacr." VI. str. 24. i 26. 2 ) U svojoj raspravi „Chiesa di Spalato un tempo Salonitana" str. 118122. s) „Codex diplomaticus" I. br. 51. str. 35—6.