VJESNIK 14. (ZAGREB, 1912)

Strana - 142

142 4 Dobivši tim načinom Bizantinci u svoju vlast Duklju i gornju Dalmaciju, radili su sad oni još većom snagom oko toga, da dobiju ove krajeve za istočnu vjeru i carigradskoga patrijarhu, a na uštrb zapadne crkve i rimskoga pape. Zato su podupirali gornjodalmatinske biskupe u otporu protiv du

brovačkoga nadbiskupa Tribuna, koji je branio zapadnu vjeru i papu. Tribun se u toj stisci obrati na papu Aleksandra III, tražeći u njega zaštite. Papa nato otpremi (god. 1167.) u Dalmaciju svoje legate, presbitera Ivana i podđakone Vite

lija i Teodina, (koji su još iste godine postali kardinali), da neposlušne sufragane navedu na posluh rimskoj crkvi i svome metropolitu, dubrovačkome nadbiskupu. Međutim su legati slabo uspjeli ; jedino se arbanski (arbanaski ili albanski) bi

skup Lazar izjavio pripravnim, da će ostaviti istočnu vjeru i pristati uz zapadnu (i valjda se podvrći dubrovačkomu nad

biskupu).

1

) Taj otpor razljuti nadbiskupa Tribuna i on (po svoj prilici u sporazumku s papinskim legatima) upotrebi crkvene kazne protiv svojih neposlušnih sufragana. On pro

glasi skinutima sa biskupske časti neke od njih [travunjskoga, skadarskoga i stanijenskoga (ili sardanskoga)], koji su valjda bili najoporiji, a barskoga i ulcinjskoga biskupa izopći iz crkve. Nato ode lično k papi Aleksandru III. u Benevent, a u gradovima, koji su zadržali svoju samoupravu, da su bile smještene bi

zantinske posade. Srv. Stojan Novaković „Zemljište radnje Nemanjine" Beograd 1877. str. 41. — U jednoj ispravi (od 19. lipnja 1166.), u kojoj kotorski bis

kup Maio bilježi, da je u prisuću i uz sudjelovanje biskupa: Lazara arban

skoga, Martina drivaskoga, Ivana ulcinjskoga i Petra, izabranoga svačkoga, posvetio oltare u crkvi sv. Trifuna, navodi se iza imena cara Emanuela „duce existente Dalmatie atque Dioclie kyr Izanacio, qui in eadem dedicatione sua gratuita voluntate et benignitate affuit". (Smičiklas o. c. II. br. 98. str. 102.). l

) Smičiklas o. c. IL br. 104. str. 110—111. — Godinu dana prije toga sudjelovao je on (19. lipnja 1166.) (uz druge biskupe) kod posvete kotorske stolne crkve sv. Trifuna, kako spomenusmo, pa budući da se u ispravi, koja je o toj posveti sastavljena, spominje i papa Aleksandar III. (Smičiklas o. c. II. br. 98. str. 102.), očevidno je, da su svi ti biskupi, dakle i Lazar arbanski pristajali tada uz zapadnu crkvu, a ne istočnu. Prema tome je Lazar morao poslije toga događaja otpasti od zapadne vjere. Ovom prigodom spominje se prvi puta (latinska) arbanska biskupija. 0 njoj srv. Farlati o. c, VII, str. 193., 195. i 413,