VJESNIK 14. (ZAGREB, 1912)

Strana - 139

Iâ9 crkvu, čim bude moguće, ili da pošalje tamo svoga glasnika, ako mu to ne bude moguće.

1

) Dukljanskim vladarima

1

) nije dakako bilo milo, da su izgubili svoju (barsku) metropoliju, jedva što su je dobili, pa zato nijesu dozvoljavali svojim biskupima, da se podvrgnu novom metropolitu, dubrovačkomu nadbiskupu. U tom su ih jamačno podupirali i tadašnji njihovi vrhovni gospodari Bizantinci, koji su htjeli, da u ovim sada sebi podložnim krajevima rašire istočnu vjeru.

2

) Dubrovčani i njihov nadbiskup potužili su se radi toga neposluha dukljanskih biskupa papi Anastaziju IV. (1153.—4.), 1

) Smičiklas o. c II. br. 58. str. 59. i Jaffé p. c. br. 9505, str. 74. Oni meću ovo pismo uopće u g. 1145—1152. — Ovo je pismo prvo autentično papinsko pismo, u kojem se dubrovački crkveni glavar zove „Ragusiensis ar

chiepiscopus", pa je to najbolji dokaz, da je Andrija prvi pravi dubrovački nadbiskup. Da je on bio nadbiskup, svjedoči nam i Toma Arciđakon (,,Hi-

storia salon." cap. XX. str. 67.), koji veli, da se je tadašnji novo izabrani hvarski biskup Martin dao posvetiti od dubrovačkoga nadbiskupa Andrije (te biskupa ulcinjskoga i svačkoga), jer su se baš tada i spljetski i zadarski nad

biskup trgali za hvarsku biskupiju, pa hvarski biskup nije htio prejudicirati riješenju toga spora, kad bi se od jednoga ili drugoga dao posvetiti. — Sto uz nadbiskupa Andriju obavlja posvetu biskupa Martina i biskup svački (uz ulcinjskoga) najbolji je dokaz, da je taj biskup bio i njegov sufragan. 2

) Tada je" vladao Radoslav (1146—1170.), sin Gradinje, sa svojom bra

ćom Ivanom (Ivanišem)' i Vladimirom. Njemu je kasnije (oko g. 1161.) oteo gornju Zetu i Travuniju Desa, sin Uroša I. (1123—1149.) i brat Uroša II. (1149—1161.), srpskih velikih župana, a Radoslavu i braći ostade primorski kraj i gradovi od Kotora do Skadra. Desa je kasnije postao i srpskim velikim županom (1161—1165.), ali kad se htio riješiti bizantinskoga vrhovništva, skide ga car Emanuel (1143—1180.) s te časti i podignu na nju Tihomira (1165— 1168.), najstarijega brata Stjepana Nemanje (Pop Dukljanin o. c. gl XLVII. str. 59. — Orbini o. c. str. 244—5. — Cinnamus o. c. lib. III. cap. 9. str. 113. — Nicetas Chômâtes o. c. „De Manuelo Comneno" lib. III. cap. 1, str. 132. — Srv. Jireček

„Ist. Srba" I. str. 240. i Lj. Kovačević „Nekolika pitanja o Stefanu Nemanju" u „Glasu srp. akademije" LVIII. 2. razr. 37. g. 1900. str. 65—85.). — Od ovoga Dese imale bi potjecati dvije darovnice (tobož od g. 1151.), kojima on nadaruje samostan sv. Marije na brdu Garganu oto

kom Mljetom i lokrumski samostan posjedima na Mljetu (Smičiklas o. c. II. br. 70. i 73. str. 67. i 69.), ali su to kasniji falsifikati (Jireček o. c. I. str. 241.). s) Resti o. c. str. 52. veli, da su Travunjci i Dukljani doista zapali u . raskol, pa zato da je papa morao poslati svoga legata, da radi protiv njega. *