VJESNIK 13. (ZAGREB, 1911.)

Strana - 3

3 Druga tužba protiv njega rodi se iz tužbe „ maltara" Matije Plovdinca „contra Stephanum barber Petroniak" („qualiter apud dictum Incattum in cellario suo unum vas vini habuisset, quod dominus judex educilari fecisset tempore solutionis et lustrationis ..." L. f. III. 69). U toj parnici posredovao je i sam Nicolaus Istwanffy de Kis-Aszonfalwa, locumtenens offitii palatinalis regni Hungariae etc., u Petronjakovu korist (ispor. L. f. III. 105—106.; datirano „in Castro nostro Vynnycze in festo purificationis beatissimae virginis Mariae (2. Februar), anno partus eiusdem 1588.). Konačno riješenje u toj parnici glasi: „ut pecuniam pro vino educilato apud se (t. j. Škrinjarića) habitam [Stephanus barber Petroniak] acciperet et teloniatorem (t. j. Matiju Plovdinca) actorem videlicet priorem contentaret" (ibid. str. 148). Osobito bolno morala je dirnuti Škrinjarića, na zapadu njegova života, parnica, u koju ga uplete „accusatio et diffamatio nonnullorum malevolorum". Uzrok parnici bijaše ovo. God. 1588. oko Fabijanova i Sebastijanova t. j. oko 20. januara (isp. L. f. III. 326.) rodi — tri godine po smrti svoga muža — Urša Geljanica kopile (quae in sua viduitate concepisset et peperisset puerum spurium . . . ibid. str. 170.). Porod sam bio je vrlo tajanstven — nitko nije znao o tom ništa, što više ni njezina majka (quod autem praefata incatta fuisset praegnans nescivisset testis ipsa (Cathicza) nec mater illius, nec Ulis aliquando significasset . . . ibid. 170). Jedne noći oko rečenoga dana Urša je izašla iz kuće u dvorište (u pojatu) i tu je rodila dijete, koje je bacila u neku praznu bačvu u dvorištu. Plač djeteta probudio je majku rečene Urše te neku Katicu; pošavši u dvorište nađoše na svoje veliko čudo u bačvi prozeblo dijete, ponesoše ga u kuću a u jutro na krštenje, ali još isti dan pod večer je umrlo. Ubrzo se razglasilo gradom, da je Urša to dijete ubila, našto započe ta parnica. Tužbu protiv nje podiže „fiscus civitatis" Ivan Dobrinović temeljeći je u glavnome na iskazima Katice Ribićice; Urša bi međutim zatvorena i bačena u okove, a pasku nad njom povjeri sudac „servitori civitatis" (isp. L. f. III. str. 166, 170 i 186). Urša po svome branitelju Petru Svetigaliću (Zvetygalych) priznala je, da je ona rodila to dijete, ali se branila time, da ga je nenadano porodila i da je dijete kod poroda palo na zemlju (isp. . . . temporique partus domo sua exivisset, ac in praetorio foris extra domum incirca habito puer genitus fuisset, qui incattae similiter in terram cecidisset . . . ibid. 170), a kriva nije nikako, što je zanijela, jer jednom kad je išla u mlin (na Dravu) „pro frumento" sastala je nekakva neznanca „qui Uli vim intulisset, a quot une infantem ipsum concepisset" (ibid. 170). Takvoj obrani suprotivio se tužitelj, što više namjeru da ubije dijete vidio je, on već u tome, što je „noctis silentio" izašla iz kuće, a za tvrdnju o silovanju reče „quod Uli vim aliquis intulisset, id inauditum esset." *