DRŽAVNOGA PRAVA (ZAGREB, 1910.)

Strana - 53

53 od g. 1075. (Fejer: Cod. I. 428): Ego Magnus qui et Geiza, supremus Hungarorum dux, postea vero gratia dei rex consecratus. (Doc. No 87, 2. izdan je prije krunidbe, pa bi imao bio doći pred 87, br. 1.) Iz listine Doc. 101. od g. 1078. razabiremo, da je i Stjepan bio vladarom hrvatskim, ali da je prije nego je mogao biti krunjen, odreko se svoje časti: olim illustris dux Chroatorum .... deposui omnem dignitatem meam. Možda i nije faktično vršio vladarsku vlast, već je tek po smrti Krešimira bio dux Chroatiae pravom nasljetstva, na čem se je zahvalio.

262

) Dux se je dakle zvao hrvatski vladar prije krunidbe, a nakon krunidbe zvao se je rex. Da se je pako narodnim jezikom zvao kralj, to nam dokazuje kamen ploča u crkvi sv. Lucije na otoku Krku od g. 1100.: зхкхшширА крллж ^рхклтхскх,

263

) a prije krunidbe valjda knez (Rački: Rad 91. p. 126; u Srbiji veliki župan, sr. Novaković: Glas, 262

) Po listini Doc. 51. bio je g. 1066. uz Krešimira neki dux Stephanus. Pauler ju označuje falzifikatom, (Szazadok od g. 1888. p. 327.) Pauler joj prigovara, što spominje cara bizantskoga, što nijedna druga kraljevska listina ne čini. U tom imade pravo. Dalje joj prigovara, što rabi kod svjedoka riječi: laudo. Ovaj prigovor obzirom na listinu D. 119. od g. 1087., gdje svjedoci takodjer upotrebljuju riječ laudo (Sr. i listine Doc. 128, i 129. Potonja listina ima: laudo et confirmo, koje riječi rabi već kralj francuski Ljudevit I. g. 1075. Mabillon: De arte diplomatica ρ. 162. Fejerpataki: A kiralyi kanczeläria, 21, 23; isti: Kaiman kiräly oklevelei, 74, 80.) nije opravdan. Možda je tek prepis interpolovan, medjutim i falzifikator morao je od nekuda znati, da je bio neki Stephanus dux. To je pako bez dvojbe onaj isti listine od g. 1078. 26st

) Po mome mnijenju nije još riješeno pitanje, od kuda dolazi riječ: kralj; staroslav. kralb, magj. kiräly, albanski: xpäXj ι (Χριστοφορίδης

: Lexicon, Athene 1904Λ turski polag Miklošića (Die slav., magy. u. rum. Elemente im türkischen) keral (Kunos : janua linguae ottomanicae, Budapest 1905., ρ. 449 čita kral). Šafarik (das serbische Schriftthum I. 159.) i MikloMč (Die slav. Elem. im Magjarischen p. 87.; Etymol. Wörterbuch: od osnove: korljfi) hoće da dolazi od imena franačkoga cara Karla Velikoga. Nu ο tom se može dvojiti iz dva razloga. Iz Karl ne bi moglo nastati kralj (koji da je naglasak od uvijek takav, dokazuje i magjarsko kiräly), već kralj. Jireček (u hist, slovaru p. 136) veli: podobne pripady: Karn pfesmyklo se ν Kranj, Scardona ν Skra

din, Karusa ν Kras, marmor ν mramor, carmula ν kramolj. Drugo je što bi čudno bilo, daje ta riječ, ako dolazi od Karla, bila se udomila baš na istoku: κράλην ώνόμ,αξαν οί ραικο-

ρωμ,αϊοι τδν ηγεμόνα της Βουλγαρίας, τ^ς Ουγγαρίας και της Σερβίας και κράλαιναν τήν γυναικά του. κράλιτζα (Atakta V. 1. 135. Much. 70. 254, 135) Cedrenus: Hist. II. 527 (Patr. CXXII. p. 260) ima na jednom mjestu : γειτονοΰντα τφ κράλη Τουρκίας (t. j. Ugarske). Nije nemoguće., da se sva ta imena poglavica: bän, kral, kan došla iz mongolsko-turskog. Od Magjara (Έγώ Στέφανος χριστιανός, ό και κράλ πάσης 0υγγρια5, zakladnica sv. Stjepana vesprimskim opaticama, Karacsonyi, Szent Istvan kiräly okleve

lei, ρ. 26) i južnih Slavena došao je u Rusku u obliku korolb (kako iz grad, ruski go= rod). Legenda sv Metoda (Šafarik

: Život sv. Methodia, ν Praze 1868., eap. 16; Bodjanski, Moskva 1863.—1871.; Jagić u Μ. Η. Κ. ρ. 354) imade: королга, королм, nu izdavatelji vele u opasci (Μ. Η. Κ. 354.

1

)), da je nedvojbeno bilo u originalu „кралБ." — Premalen je dokaz, što neka stara legenda piše ime kralja Karla „Kral" [Šafarik 1. 159), u qčj činjenice, da se nigdje na zapadu ne rabi ime Karla kao appellativum za kralja.