DRŽAVNOGA PRAVA (ZAGREB, 1910.)
Strana - 47
47 bio i ostao pravoslavnim prvosveŠtenikom srpske crkve. Činjenica, da je Stevan u svom pismu 235 ) na papu Honorija III. rekao, da želi biti vjernim sinom svete rimske crkve, ima svoj tumač, da je to bilo nužnim uvjetom, da dobi od Rima krunu, a da mu se je za oto, i samo za oto radilo, pokazuju daljnje riječi Stevanove: affectans quod benedictio et confirmatio dei et vestra sit, si placet, super coronam et terram nostram semper manifeste. I same riječi kralja vrlo su oprezne. Kralj nigdje ne veli, da će Rimu in spiritualibus obedire. 2 ^) Jednom riječi Stevan se zavjeruje papi, a ne crkvi. Samo tim i takim ponašanjem mogao je Stevan polučiti i dokumentovati nezavisnost svoga carstva, pa je to faktično i polučio. Dapače je papa Honorij, smijemo li vjerovati Luciju, 2S1 ) zabranio ugarskomu kralju Andriji, da se nazivlje kraljem Srbije, — a ipak uza to ostane Stevan sa svojim narodom mirno pri svojoj crkvi. 238 ) Sv. Sava krunio je jošte po pripovjedanju Domentijanovom 2 ™) — к-кнцл lere нл крлдгеккстко — Stevanovoga starijega sina Radostava. Nakon što je prognan Radoslav, vjenčao sv. Sava po pripovjedanju Teodozijevom uo ) „svoego sinovca Vladislava, ašte nezakonne i rszbojničski vlast vshitivša, no jako bogom izvoljenna togo sudiv, kraljevstvom." Državopravne distinkcije kraljevske krune, koju primi Stevan prema carskoj bugarskoj, nije bilo nikakove. To nam posvjedočuje pismo Kalojoana 2U ) na papu Inocenta III. od god. 1204. gdje ovaj, prem moli: ut coronent Imperium meum, da ga dakle kruni na carstvo, traži jednake pravice kao kralj ugarski: habeat imperium meum iusticias Bulgarie et Blachie, quod rex Hungarie habeat iusticias Hungarie. Kalojoan je faktično i dobio: regale sceptrum et diadema regium, pak ga i papa nazivlje: rex u2 ). Samozvan naslov imperatora ili cara, koji je kako za Simeona, tako kašnje za Dušana Silnoga sadržavao aspiracije na Bizant, nije priznala rimska kurija. Carski naslov, koji sije isto tako nadjenuo sam Simeon, kako kašnje Dušan, nije imao državo-pravno nikoje veće znamenovanje, 2ϊ5 ) Rački: Starine VII. p. 55. Listinu, koju Rački ovdje spominje i tumači, ima već Raynald a. 1220. n. 27, Farlaii: VII. p. 34. cf. Marković: Gli Slavi ed i papi, Zagabria 1897., II. p. 341. op. 79. 28e ) cf. na primjer: Theiner: Monum. I. p. 19. 237 ) Izdanje Schwandtnera ρ. 413. 23S ) Vidaković: 1. c. p. 99. cf. Šafafili-Jirečeli, Geschichte der südslavischen Literatur, ρ. 81. 23β ) Daničić: Život sv. Simeuna i sv. Save, Biograd 1865. p. : 261. Teodozije (Daničićevo izdanje p. 165.) veli: Po prestavljeni (smrti) že Stefana blagoibstinago i prvago kralja starejšago sina ego Radoslava svetij arhiepiskop ν velikoj crkvi ν rekomej Žitči kraljevstvom vjenčav .... 24 °) Daničičevo izdanje p. 178. Domentijan p. 295. krunjenje ne spominje. а «) Theiner : 1. c. 1. p. 30. 212 ) Theiner: 1. c. p. 30 (Nro LXVIII.), p. 33 (Nro LIV.);cf. Jireček: Povjest Bugara, pogl. XV.
