DRŽAVNOGA PRAVA (ZAGREB, 1910.)

Strana - 43

43 car Nikefor kod svečane trapeze zapostavio bugarskomu poklisaru, i da nije htio Otona nazivati βασιλέα već samo ρήγα,

202

) prem je hrizo

vulja na bugarskoga vladara u ovo vrijeme glasila προς το πνευματικόν ήμ,ών τέκνον τον κύριον βασιλέα Βουλγαρίας.

203

) Ali ipak ima jedna na prvi pogled možda neznatna, ali za to sa javnopravnog gledišta znatna razlika. 1 saskom i bavarskom i galijskom i germanskom kralju piše se προς τον πνευματικόν αδελφό ν, što znamenuje bar neku ravnopravnost, dočim je έκ Θεού άρχων, a kašnje βασιλεύς Bugara πνευμετικον ημών τέκνον. Α da se je baš na ovu riječ stavljala važnost u Bizantu, vidimo iz ceremonijala, koji je bio propisan kod primanja bugarskih poslanika. Polag starije formule nazivali su bugarski poslanici bizantskoga cara: θεοστεφής βασιλεύς ό πνευματικός πάππος, dočim je u odgovoru logothet nazivao bugarskoga vladara: ό πνευματικός εγγονός του βασιλέως ημών δ έκ Θεου άρχων Βουλγαρίας. Kašnje pako nazivan bi vladar bugarski du

hovnim sinom grčkoga cara, dakle alegorija bližega, ali uvijek odvisnoga odnošaja.

20

*) Diplomacija si je bizantska znala pomoći u svakom, ma i najtežem slučaju.

205

) Ta ona je znala imenovati vladare i onim narodima, koji je nisu htjeli slušati, jednostavno tako da: μακάριος κα'-

αοιδιμος βασιλεύς προεβάλετο εις αυτούς άρχοντας ους εκείνοι ήΦελον καί εστεργον,

200

) da im dakle car čini po volji, imenujući im arhontima one, koje sami hoće i izaberu iz roda, koga največma vole. Kada u ovom svjetlu motrimo stvari, čini nam se posvema prirodnim, da Simeon, koji se sam prozvao carem,

201

) nije tražio krunu od Bizanta, jer ako si je ovaj i prisvojio vlast δούναι βασιλέας τοις εΌ·νεσιν,

208

) to ovi vladari time nisu postali nezavisni, jer sama kruna bijaše samo obilježje časti bez državopravnoga znamenovanja.

209

) Si202

) Liudprandi legaiio: c. 2. 2M

) Const. Porphyr.: de ceremoniis, II. c. 48. (Patr. 1278. ; bon. izd. 398). 04

) Iz ovoga vidimo, kako je neopravdan nazor Smirnova: Ο^ορκτ. ncropnjn xopßaTCKaro rocyAapcTua, Ka3aH'i>, 1879., gdje veli, kako je Bugarska iznudila'priznanje nezavisnosti od Bizanta, dočim, da je Hrvatska: „bila sliškom slaba" da»to postigne. — Čudna argumentacija, kad znamo, da je onaj Simeon, koji je po nazoru Smirnova dobio priznanu (!) potpunu nezavisnost od Bizanta, da je taj car-pobjeditelj bugarsk bio od te „sliškom slabe Hrvatske", hametom potučen ήττηθ·έις τους ύπ' αυτών απαντάς άρδην απώλεσεν. (Georgii Hamartoli chron. cont. Petropoli 1859., p830. — Kai έσφά

γησαν πάντες (seil, ot Βούλγαροι) Ικεϊσε παρά τών Χρωβάτων. Const. Porph. de adm. imp. c. 32. 205

) Reiskeovo mnijenje nota 43. ad cap 47. II. knj. de Ceremoniis ne mogu usvojiti, jer smatram naziv duhovnog otca ili sina samo figurativnim, što nam do

kazuje naziv duhovnog brata, kojim nazivaše druge zapadne kraljeve. 206

) Const. Porphyr, de adm. imp. c. XXIX. (Patr. 253, bon. iz. 88); Rambaud: 1. c. p. 462; Thoma Arcid. ρ 33 (cap. X.). 207

) πρώτος αοτυς έπωνομάσθη βασιλεύς ήτοι τσάρ. Paparrigopulos, 1. c. IV. 82 Jireček: 1. c. pog. Vili. 2tì8

) Rambaud: 1. c ρ. 301.; Lydus; de Mag. I. 5, ρ. 225 (izd. Bon.) 2Ü9

) Cf. Sichel: 1. c. p. 518.