DRŽAVNOGA PRAVA (ZAGREB, 1910.)
Strana - 108
108 u Ugarsku, što je naravno na državu rastvorno djelovalo. Nu ova pojava Stjepanova dukata u Ugarskoj, kao i g. 1226. Belina, je osamljena, pa bi bila pogreška njegov dukat dovoditi u savez sa ugarskim! duxi prije Kolomana, koji su bili u istinu, kako gore vidjesmo, protukralji. Ugarska ne poznaje dukat u Ugarskoj, kao stalnu državopravnu instituciju, 485 ) dočim je hrvatski dukat nastavak hrvatskoga kraljevstva, kome bi za pravo prema intencijama Kolomanovim imao na čelu stajati kralj. Pod hrvatskim duxom stojali su, kako znamo, banovi, ali njihov broj nije bio opredijeljen, 486 ) kako već iz gornjega razlaganja vidismo. Banovina kao posebnih stalnih upravnih područja nema, 487 ) već je državopravno jedinstvo cijeloga hrvatskoga kraljevstva dokumentovano ne samo u jednom dukatu, kao državopravnoj cjelini, već i u činjenici, da kompetencija zamjenika duxova, bana obasiže čitavo kraljevstvo, što dokazuje ne samo oznaka „totius" ispred: Sclavoniae ili Croatiae,* 88 ) već i listine iz kojih vidimo, daje banusmaritimus podvrgnut banu „totius Sclaseorsim habuisse, quod ut sine exemplo hactenus fuisse reor, ita nusquam deinceps usurpatum lego. — Kirâly: Magyar alkotmâny és jogtorténet, Budapest 1908. p. 354 pripisuje ovaj pojav uplivu feudalizma. Da ali tome nije uzrokom feudalizam, već upravo povrijedjeno pravo Sijepanovo na Hrvatsku, koju je dobio mladji sin kraljev Bela, dokazuje činjenica, što je taj pojav, kako veli Pray u gornjem citatu (Annales I. 314), ostao osamljen. 485 ) Ne poznaje ju ni u kašnje vrijeme, cf. Timon 2 : o c. p. 565. 4S8 ) Čini se, da su odličnije i zaslužnije župane takodjer nazivali banovima, jer si inače teško možemo rastumačiti množinu banova listine kralja Stjepana od god. 1272. (Cod. V. No 80, p. 633), gdje nalazimo osim Joakima bana tocius Sclavonie, Rolanda bana župana de Kemluc, Ernerija bana, župana varaždinskoga, osim drugih ugarskih. 487 ) Ni banus maritimus nije stalna institucija, već se ga je imenovalo, kad se ga je baš trebalo. Cf. Korbuly: o. c. 53. Tek za Andrije III. postaje primorska banovina stalnom institucijom, ali tome nije razlog državopravni, već ima svoju klicu u feudalizmu. Primorsku naime banovinu dobe Šubići kao leno. Klaić: Povjest I. p. 285. 41S ) Listina od god. 1275. (Cod. VI. No 106. p. 121) spominje nam Ivana bana tocius Sclavonie i Nikolu bana tocius Croacie. Otuda bi ali krivo zaključivali, da su bile dvije neovisne banovine u to vrijeme. Protiv toga govori listina od iste godine (Cod. VI. No 97 p. 109), gdje nam pripovjeda Nikola banus tocius Croacie et Dalmacie, kako je njegov otac Stjepan ban tocius Sclavonie uzeo bio Trogiranima neke zemlje. Dakle je ban tocius Sclavonie bio vrhovnim upravljačem i Dalmacije, inače ne bi bio mogao ovakovu raspoložbu glede posjeda trogirske obćine načiniti. Nikola ban se na listinama kraljevskim spominje iza Ivana bana tocius Sclavonie (Cod. VI. No 106, p. 121, No 107. p. 118). Vrlo je stoga vjerojatno, daje poput svojih pretšastnika bio podredjen svome bratu Ivanu banu tocius Sclavonie, pa da se njegovom naslovu: totius Croacie et Dalmatie gratia regia banus (Cod VI. No 104) nema pripisati državopravno znamenovanje. Taj Nikola postaje kasnije sam banom tocius Sclavonie (Cod. VI. No 208, p. 242). Da je to ista osoba sa Nikolom banom tocius Croatiae et Dalmatiae, dokazuje nam, da se u listinama, gdje se nazivlje banom cijele Slavonije, označuje kao sin Stjepana bana (Cod. VI. p. 261, 442), a sam u listini od 1275. (Cod. VI. No 97, p. 109 koju izdaje kao banus totius Croatie, Dalmacie et comes de Guecka, govori o Stjepanu banu tocius Sclavonie kao svom otcu, Sr. Klaić: Povjest 1. 254.
