DRŽAVNOGA PRAVA (ZAGREB, 1910.)
Strana - 93
93 gubernante. istina je, da imamo primjera, da je otac dao okruniti još za svoga života svoga nasljednika, koji je onda opeta krunjen, kad je nastupio vladu, ali u ovom slučaju tomu nije tako, jer je Bela III. vladao do g. 1196., a pošto je do g. 1194. Emerik bio dva puta krunjen, sasma ispravno deducira Klaić, da je jednom morao biti krunjen za kralja ugarskoga, a drugi put za kralja hrvatsko-dalmatinskoga, jer ne bi imalo ni smisla, ni precedensa, da bi dvaputa bio krunjen za kralja ugarskoga. 438 ) Andrija, sin Bele III. je prvi dux Dalmatiae et Croatiae, koji za stalno nije krunjen posebno za hrvatskoga kralja, kako nam listine svjedoče. Ali i ovaj — a pâtre dux eonstitutus 429 ) — nazivlje se: dei gratia Croatiae, Dalmaciae dux. Svoje pravo dakle ne izvadja od vladajućega kralja, što nam potvrdjuje i papa Inocentije III. (listinom od godine 1198., 4:i0 ) kad veli: „regem .... sine tui juris dispendio intendimus precipue honorare." Listine spominju njegovo vijeće, 431 ) a pod njime jest i ban. 432 ) Jednom riječi, on ima i vrši sva kraljevska prava, tek ne nosi kraljevski naslov, jer nije krunjen. Poput svojih pretšastnika hrvatskih kraljeva potvrdjuje Spljećanima povlasti : eadem formula, veli Katona 438 ) qua reges alias utebantur. 434 ) Za odnošaj dei m ) U nazočnom slučaju misli Klaić, da jc krunidbi za kralja Hrvatske dalo posebni povod, što je bio Bela NI. od bizantskoga carstva natrag stekao kraljevstvo hrvatsko, koje je držao bio car Manuel Komnen. 42B ) Listina od g. 1200., Smičiklas: Cod. II. No 333. p. 361. «0 Smičiklas: Cod. II. 282, p. 302. 43 ') Smičiklas: Cod. II. No 279, p. 296. suorum procerum habito consilio. « 2 ) Cod. II. p. 296, 309, 339, 355. 433 ) Epitome I. p. 377. cf. Farlati: III. p. 5. 4;u ) Za kralja Stjepana II. (1114—1131) nije moglo biti posebnoga hrvatskoga kralja, jer su Almo (f 1129) nekadanji po Ladislavu oktroisani kralj i sin mu Bela Slijepi bili u očitom neprijateljstvu sa Stjepanom, pa je tako Stjepan u svojim rukama sjedinio upravu jedne i druge kraljevine. Za vrijeme Bele II (1131—1141) mogao je biti sin mu Geza hrvatskim kraljem, prem nemamo o tom nikojega dokumenta, ali se to valjda nije dogodilo, što se Geza rodio tek u godini, kad je Bela nastupio prijestolje, pošto se je Bela oženio tek početkom g. 1130. (Pauler: o. c. I. p. 238). Pod Gezom II. (1141.—1161.) već je počeo upliv Bizanta sve to više ugražavati Ugarsku, a naročito bijaše ugrožen posjed Hrvatske u rukama Arpadovića, što je valjda bio razlog, daje uprava zemlje povjerena hrabrom i iskusnom vojvodi (duxu) BeluŠu, sinu srpskoga megažupana Bele Uroša I., šurjaka kralja Bele Slijepog. Bečka kronika c. LXX (Florian, p. 218) zove ga „Bele ban." cf. Klaić: Vjestnik arkiva, I. p. 133. — Sudeći po listini od g. 1152. (Wenzel: Cod. I. 62,): Régnante Geyza una cum filio suo 5tephano duce, moći bi misliti, da je Stjepan mogao biti dux hrvatski, o čem ali u pomanjkanju diplomatičkoga dokaza valja dvojit. Od smrti Gezine pa sve do smrti cara Manuela bili su vječiti ratovi sa Bizantom, pa sui godine 1167. Grci zavladali konačno Srijemom, južnom Hrvatskom i Dalmacijom osim Zadra, koji bješe u rukama mletačkim. Kad je Bela III. — nekoć uataap u Bizantu (Cin. VI. 11) — opet prikupio zemlje hrvatskoga kraljevstva, i tako se opet povratilo normalno vrijeme, vidjamo opet Arpadovića Mirka, Belina sina,