VJESNIK 10. (ZAGREB, 1908.)

Strana - 25

25 catos, plèbe horrorem status militaris, bani et reginae exsecrante, ac diris devovente inclamanteque vindicem Deum"

. Osim velike vrućine Krčeliću su dakle poznati još drugi neki razlozi, zašto je toliko tih nesrećnika poginulo na putu: pet su mjeseci čamali po zatvorima trpeći studen, glad i žedju, te su sasvim iznemogli. Pa ipak prispjevši na bojište oni su se junački borili i mnogo su pridonijeli porazu Fridrikovu kod Olomuca. Sve to mora da je znao pjesnik naše pjesme, koji sam očito nije bio nazočan u ratu, jer ratne zgode crta sasvim općeno i ukratko, a od svih vojskovodja pominje po imenu samo Siskovića i u „odi" pruskoga generala Zietena. Pa i druga koja vijest u pjesmi ne podaje nam jamstvo, da je pjesnik na svoje oči upoznao sve one zgode i dogadjaje, što ih crta u drugom dijelu pjesme počevši od stiha 311. Ali takodjer ono, što mu je bilo dobro poznato, bijedu, nevolju i glad, što je u to doba vladala u Hrvatskoj i mučila jadne vojnike prije njihova odlaska, prikrio je on umjetno podavši svojoj pjesmi miticko ruho. Nevolji i bijedi Hrvata nije kriv dugotrajni rat, nego gladju muče Hrvate vladaoci podzemnoga svijeta, gospodari pakla, koji su saveznici Prusa. Hrvate ne gone u boj okrutni plemići, kojima je samo jedna briga, kako će ugoditi svojoj kraljici, nego ih sam Mart, njihov otac, zove na bojno polje. A oni ne polaze dakako u daleku tudjinu sa suzama u očima, nego se rastaju sa ženom i djecom kao da idu na gozbu. Što više, i njihovim je ženama samo jedna žalost na srcu, da im njihov „sensus mollior" krati polaženje u boj, pa zato bar riječima potiču muževe, da budu što hrabriji na bojištu. Pjesnik, koji je tako prikrio istinite dogadjaje, mogao je lako bijedu i nevolju gladnih onih kažnjenika protegnuti na čitavu Hrvatsku, ako u njoj 1758. godine i nije bilo baš mnogo gladi. Ime nam se pjesnika u rečenom rukopisu nije sačuvalo, pa tako možemo samo nagadjati, da je pjesma jamačno postala u Zagrebu. A ispjevao JU je valjada koji Isusovac, ako se i pominje u njoj — prema duhu humanističkoga pjesništva — čitavi niz poganskih bogova grčkih i rimskih. Isusovci su se naime, kako razbiramo iz one Krčelićeve vijesti, živo zanimali za bijedne one osudjenike, kojih prestupci i prema Krčelićevim riječima (na str. 461.) nijesu bili teški, pa ipak su zbog njih morali toliko da trpe. Kad je dakle stigao u Zagreb glas o pobjedi kod Olomuca, odmah se nepoznati taj latinski pjesnik dao na to, da u osobitoj pjesmi ocrta bijedu, što su je Hrvati trpjeli prije polaska u boj, da bi se tako i junaštvo -njihovo više cijenilo. Pjesma je svakako postala 1758. godine, i to naskoro iza pobjede i prije negoli je stigao u Zagreb glas o drugoj sjajnoj pobjedi austrijske vojske nad Prusima kod Hochkircha, 14. listopada 1758., jer se ova pobjeda nijednom riječju ne pominje u pjesmi. Da je pjesnik znao za tu pobjedu, zacijelo bi i za nju bio našao mjesta u svojoj pjesmi, pa bi je spomenuo bar s nekoliko riječi. Pjesnik naše pjesme bio je svakako klasički obrazovan i okretan stihotvorac, ako i nahodimo u njegovu jeziku i stihu nekoliko tvrdoća. Tako upotrebljava on dva puta glagol „subscribere

u (st. 99. i 133.) u značenju „svojim potpisom potvrditi", što ga je ta riječ dobila tek u kasnije, neklasičko doba. A takodjer izraz „examen" u stihu 72. nije zgodno upotrijebljen, dok je na onome mjestu govor samo o deset lica. Pa i poredak je riječi u pjesmi više