VJESNIK 10. (ZAGREB, 1908.)

Strana - 22

22 Sve istoričke zgode iz sedmogodišnjega rata, što se pominju u ovoj pjesmi, dobro su nam poznate, pa su ih zabilježili i naši neki zemljaci onoga vremena. Napose je Ivan Z a n i č i ć još 1762. godine u osobitoj knjižici ocrtao sve znatnije zgo.de ovoga rata ,,od početka godine 1756. do svrhe godine 1759.", i to prema kazivanju očevica Martina Spolj aro vica od Novske, koji je bio „krajine gradiške jedne čete pješačke stotnik" i već se prvih godina rata tako odlikovao, te je postao plemić. Pripadom pominju ove dogadjaje Krčel ić u djelu ,,Annuae'' (str. 481., u Smičiklasovu izdanju str. 367.) i Laurenčić u „Pridavku" uz Vitezovićevu „Kroniku, aliti spomenek vsega sveta vekov" (str. 83.).' Prema ovim i nekim drugim djelima razložit ću ukratko i objasniti dogadjaje, što se pominju u našoj pjesmi. Da bi dobila što više valjanih vojnika iz Hrvatske, kraljica je Marija Terezija mjeseca rujna 1756. godine imenovala svoga generala Franju grofa Nadažda banom kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i ujedno vrhovnim zapovjednikom svih krajiških četa u.Hrvatskoj. A njezino je očekivanje nije prevarilo, pa već Gvido Ferrari (Imp. Austr. str. 100.) ističe, da je Nadažd zadovoljio sve kraljičine želje : ,,Namque eius opera non solum magna quotannis auxilia ad exercitum ex Croatia venerunt, quam diu bellum fuit, sed disciplina militari sic instructa, vt neque audaciores copiae, neque exercitaciores, aut magis dicto audientes esse possent." Već nakon bitke kod Schweidnitza (7. rujna 1757.) šalje ona saboru kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije četiri barjaka, što su oteti u rečenoj bitci, da se jedan pohrani u stolnoj crkvi zagrebačkoj, drugi u Varaždinu, a dva, gdje i kako staleži sami odrede (Acta et articuli dominorum statuum et ordinum od 18. prosinca 1757.). Ban se povratio s bojnoga polja u Zagreb istom pod kraj mjeseca prosinca 1757. i odmah je sazvao sabor tražeći novih vojnika. Naskoro dobi on više od 2000 ljudi, a osim toga budu mu poklonjeni, kako doznajemo od Krčelića (Annuae. str. 461., u Smičiklasa str. 353.), „nequiores, ut vagabundi, potatores, faex verbo hominum; rei item ex carceribus, atque hi Varasdinum et Zagrabiam ducebantur"

. Osim toga sakupljao je Nadažd i novac za rat. No iduće se godine ratovanje nije moglo nastaviti rano u proljeće, jer je još mjeseca travnja bilo po gorama izobila snijega. Tek u početku mjeseca lipnja stade Fridrik podsjedati grad Olomuc, a Daun bi poslan, da oslobodi Olomuc od opsjedanja. No podsjedajući Olomuc Fridriku je naskoro ponestalo ono malo hrane, što ju je njegova vojska uzela sa sobom. Zato je on jedva dočekao glas, da se približava njegova prtljaga od 4000 kola, koju je imao da štiti pukovnik von Mosel sa 9000 momaka. Na taj glas pošalje Fridrik prtljazi nasusret generala von Zietena sa tri bataljuna pješaka i 15 konjaničkih satnija,. Ali i Daun je.znao, da Fridriku počinje nestajati živeža, a čuo je takodjer, da se približava brojna pruska prtljaga, pa zato pošalje generala Laudona s četiri pukovnije njemačkih pješaka i po sa jednom pukovnijom dragunâ, husara i Hrvata, da otme Prusima tu prtljagu. Lau don se sukobio s pruskim četama 28. lipnja, ali njegove čete nijesu bile tako jake, te bi bile mogle suzbiti neprijatelja. U dobar mu čas dodje u pomoć general Josip Sisković i združivši se s njime razbije Laudon 30. lipnja kod Domstadtla prusku četu, što je štitila prtljagu, i velik ,dio prtljage dodje njemu u ruke. Izgubivši