VJESNIK 10. (ZAGREB, 1908.)

Strana - 171

171 u Novigradu izdaje povelju za turopoljskoga plemića Pogledića (Laszowski, Codex Turop. III. 525). Odsad je do svoje smrti (oko 15. kolovoza 1531.) Ivan Karlović vršio bansku vlast gotovo sam, tako da se pored njega ban Franjo Bacan kadikad tek nuzgredno spominje. Po smrti Karlovićevoj imenovao je kralj Ferdinand kninskoga biskupa i topuskoga opata Andriju Tuskanića 27. kolovoza 1531. prvim banske časti namjestnikom za vrijeme, dok se namjeri na zgodnoga muža, „qui et nobis et regno vobisqne (hrvatskim staležima) consolacioni non modice, atque etiam utilis, et idoneus ad banatus officium esse videretur". (Jura I. 279.) Medjutim Tuškanić umro je na koncu 1533. kao banski namjestnik (Franjo Bacani već se ne spominje kao ban), pa je onda ostala banska čast u obće kroz tri do četiri godine nepopunjena. Uzroka tomu pojavu bilo je više. Prvo si je Ivanom Zapoljom imenovani ban, zagrebački biskup Šimun od Erdeda još uvijek prisvajao naslov bana (još 22. lipnja 1534. izdaje on u Dubravi povelju kao ban Dalmacije, Hrvatske i Slavonije) ; drugo su se otimali za bansku čast Ferdinandovi kapitani Ljudevit Pekri i Petar Keglević (prvomu je kralj 4. prosinca 1534. izdao u Beču pismo, da će ga do 24. travnja naredne godine imenovati za bana s drugom ili bez druga; potonjega zove kralj od 22. prosinca 1533. do 25. veljače 1435. ili „regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae locumtenens" ili „comissarius noster in Croacia et Sclavonia") ; napokon je niže plemstvo molilo kralja, da ne imenuje nikoga za bana „ex dominis Croacie", jer se je bojalo, da bi takav hrvatski knez kao ban gazio njegovu slobodu i povlastice. Godine 1536. imenovao je Ferdinand erdeljskoga biskupa Nikolu Gerendija (Gerendy) „tanquam locumtenentem" za Slavoniju, premda je Ljudevit Pekri odvraćao kralja od toga, jer „contra libertatem regni non esse mittendum". Kad je medjutim Gerendi došao u Slavoniju, te se predstavio saboru, taj ga nije htjeo priznati (per dominos et regnicolas . . . dominus Gerendy non" esset acceptatus), čemu je mnogo doprinesao zagrebački biskup Šimun od Erdeda. Godine 1537. dne 15. travnja javlja slavonski sabor kralju Ferdinandu, da je s razloga, što kralj još nije mogao kraljevstvu dati bana, izabrao iz svoje sredine četiri muža (zagrebačkoga biskupa Šimuna od Erdeda, Ljudevita Pekrija, Franju Bacana i Petra Keglevića), koji će upravljati kraljevstvom i braniti ga, „donec regia maiestas banum nobis dederit". Nakon strašnoga poraza kod Gorjana (9. listopada 1537.) staleži kraljevina Hrvatske i Slavonije u studenom iste godine 1537. mole kralja: „Imprimis, ut maiestas vestra dignetur in medium illorum (staleža) creare et dare banos duos, ut habeant curam regnorum vestre sacratissime maiestatis, tarn in defensione regnorum predictorum, quam eciam in administracione iuris ; taies autem banos vestra maiestas creare et dare dignetur, qui sini viri probi, militares et iusti". Kralj je za13