VJESNIK 10. (ZAGREB, 1908.)
Strana - 165
165 jednoga spisa, po kojemu bi mogli zaključiti, da su ti plemići išta činili u prilog samostanu Lepoglavi. Nasuprot je kralj Matijaš Korvin, kojega više puta nalazimo u sukobu s tima privrženicima austrijskoga nadvojvode i njemačkoga kralja, Habsburgovca Fridrika III., ne samo potvrdjivao stare darovnice podijeljene samostanu Lepoglavi, nego je takodjer čitavomu redu Pavlina podjeljivao razne povlastice, naročito da smije sticati imanja, kao i to, da članovi toga reda ne moraju dolaziti pred sud svjetovnih sudaca. Kad je pak Matijaš Korvin do kraja svladao vazda nepokorne zagorske knezove Jurja i Vilima, te im „radi nevjere" oteo knežiju (1489.), on je čitavo Zagorje zajedno s gradovima Krapinom, Varaždinom, Vrbovcem, Trakošćanom, Vinicom, Grebenom, Loborom, Oštrcem i Belom darovao svomu naravnomu sinu Ivanišu Korvinu, da bi mu tako osigurao ili bar omogućio nasljedstvo na prijestolju ugarskom i hrvatskom. Tako su i redovnici sv. Pavla u Lepoglavi na koncu 1489. ili na početku T490. došli pod okrilje hercega Ivaniša Korvina. Za borba izmedju kralja Matijaša i zagorskih knezova Jurja i Vilima stradao je takodjer manastir Lepoglava zajedno s crkvom bi. djevice Marije. No još je više pretrpio samostan od Turaka, koji su od god. 1468. sve češće provaljivali u Slavoniju medju Savom i Dravom, pak odanle u austrijske zemlje, naročito u Štajersku. U vrijeme od 1474.—1494. spominje se devet turskih provala, za kojih je naročito knežija Zagorje nemilo stradala. Prigodom jedne takove provale — bilo je to na Bartolovo (24. kolovoza) — Turci su zapalili i s temelja razorili samostan Lepoglavu. Bilo je to jamačno g. 1479., kad su Turci — kako javlja koruški župnik Unrest —• baš oko Bartolova bjesnili u Medjumurju, a odanle se razasuli po Štajerskoj i jugozapadnoj Ugarskoj. S time bi se podudarali i pavlinski ljetopisi, koji javljaju, da je g. 1481. prior Juraj stao iz ruševina podizati razvaljeni samostan Lepoglavu. Ali tek za hercega Ivaniša Korvina svanu za taj samostan srećnije doba. — Vj. Klaić.
