VJESNIK 10. (ZAGREB, 1908.)

Strana - 128

128 U ovoj je tradiciji krivo prikazivanje značaja (i datuma) od „Landnahme" tijesno spojeno sa daljnim krivim prikazivanjem, koje se sastoji od neosvrtanja na fakat, da su slavenski naseljenici bili u ono vrijeme pod vrhovnim gospodstvom Avara. Sva se pustošenja pripisuju Avarima; i kad su^zemlje opustjele, pojave so iznenada Hrvati, Srbi i njihovi drugovi „u psihološkom momentu," kao da su pali s neba. Ovdje dolazim k nehistorijskoj tradiciji, koja je u očitom protuslovlju sa očevidnim lingvističnim faktima, da su se Hrvati i Srbi selili prama jugu iz zemalja, koje su na sjeveru Ugarske. Jagić je vješto postavio historijska fakta u njihovo pravo svjetlo, ali moram pobijati njegovu kritiku ο postupku cara Konstantina.

1 Sigurno je jasno, da seoba ovih Slavena bijaše njihov vlastiti izum, dio njihove rekonstrukcije njihove ranije povijesti. Bijela Srbija i Bijela Hrvatska su, kaže Jagić, „ein Phantasieland," ali je bila fantazija Slavena, a ne cara ili Grka, koja je ovdje radila. Ako su Slaveni, kao što su sami pripovijedali, primili zemlje od cara, ne bivši prije toga na pozornici, oni su odmah morali naići na pitanja, a odakle su oni došli ? Postojanje „hrvatskih" i „srpskih" plemena na sjeveru dalo je motiv za odgovor. Ovdje imamo posla ne sa kombinacijama grčkoga pisca, već sa slavenskom konstrukcijom prošlosti. Pa imao se ovaj izum prvobitno pripisati bilo Hrvatima ili Srbima, drugi su ih slijedili. Slavensko se podrijetlo pokazuje ne samo općenitim razmatranjem, već naročito time, što se spominju pet braće i dvije sestre u svezi s tom tobožnjom seobom (143, 21). Nema dokaza, da se paralelizam, na koji se Jagić poziva, između srpskih i hrvatskih dijelova, ima pripisati Konstantinovu umovanju. On je bio nužna posljedica toga, što su ovi narodi prihvatili sličnu teoriju. Niti ima koji dokaz, da je označenje Zahumljana, Trebinjana i t. d. kao srpskih bilo posljedica piščeve logike, koji je polazeći od politički opredijeljene Hrvatske sve ostale Slavene prijepornih krajeva doznačio srpskoj etnografskoj sferi. Prije se ima zaključiti, da je teorija ο seobi nastala u Hr

vatskoj, i pošto nije bilo razloga, da se izumi Bijelo Zahumlje i t. d., da su Zahumljani i drugi, koji nisu pripadali Hrvatskoj, bili relegovani u Bijelu Srbiju. Sve što znamo ο Konstantinovu postupku iz ostalog dijela rasprave pokazuje nam, da on nije ni najmanje naginjao tomu, da se upušta u onakove spekulativne kombinacije, kojima su se podavali stari grčki etnografi poput Posejdonija. On je jednostavno sabrao i poredao informaciju. I veći dio svoje informacije u ovim glavama dobio je on po svoj prilici od Slavena Dalmacije. Za kasniji dio svoje srpske povijesti (pp. 156—9) imao je on bez sumnje izravnijeg i neodvisnijeg znanja. Carska se vlada upletala u odnošaje Srbije i Bulgarije za vrijeme vla1 Op. cit. 61.