VJESNIK 8. (ZAGREB, 1899)
Strana - 216
216 onda bila moguća, kad mi je postalo očito,, da je i IL a i Il.b takodjer falsifikat, pak ih za to u prvi čas niti ne djelim od kritičkih primjetaba k drugim dvjem listinama. Tinta listine II., za koju već Pauler opaža, da je mnogo bledja od one u pravim izvornicima Andrijinim, jednaka je onoj, kojom je pisan Il.b i lkausula novim pečatom na H.a. Nasuprot je Il.a sâm pisan mnogo boljom tintom, koja se i sada još ponešto svjetluca. S obzirom na pismo 1 ) listina II. bez dvojbe je vješta imitacija izvornog uzorka; u imitiranju pazi pisar na svako pojedino slovo, a gdje samo može prerisuje čitave riječi svoga uzorka 2 ), nu duktus njezin odlučno pokazuje na početak 15. vijeka i namiče sam od sebe pobližu prispodobu sa duktusom, a onda i pismom listine Il.b. Budući pak ova kao i Il.a sadržaje čitavi II., to je prispodoba izmedju svih 3 listina provediva u tančine, jer omogućuje sravnjivanje ne samo pojedinih slova, nego čitavih riječi i izreka. Pokazuje se, da su riječi kao „Goricha, Andreas" itd. gotovo pokrivaju u svim trim listinama, da karakteristična slova B, T, I, v imadu ne samo jednaki oblik nego i jednaki zamah pera, riječju, da sve 3 listine potječu od jedne ruke, koja u II. riše slova i riječi, u Il.a vješto se maskira, a tek u Il.b smije da raskrije potpuno svoju pravu narav. Kad bi ovaj zaključak bilo moguće povući iz skroz objektivnih premisa, to bi daljne nabrajanje vanjskih i nutarnjih sumnjivih momenata u tim listinama u svrhu dokaza krivosti bilo posve suvišno. Nu momenat subjektivni u sravnjivanju boje tinte, pa monotonog sredovječnog pisma u opće odviše je jak, a da bezuvjetno uvjerava, a pogotovo u ovom slučaju, gdje svaka listina uslijed spomenutog nastojanja da zavede, čini na oko jak utisak paleografskog individualizma. Pa ako i mogu tvrditi, da će svatko, tko dodje do izvora, nakon pomnoga sravnjivanja dopustiti istovjetnost ruke II. i Il.b, za Il.a to mi se ne čini stalnim. Tu će umjetni uzroci (kao različita tinta, manja slova u Il.a, položenije pismo u Il.b, pomno provedeni različiti način skraćivanja) moći uvijek dijeliti mnijenja. Zato valja produljiti istraživanje oslanjajući se na podatke, što ih pružaju Il.a i Il.b sami o sebi. Pismo listine Il.a ne samo, da se ne sreće oko g. 1352. u kancelariji kralja Ljudevita, nego mu u čitavoj dobi spomenutog kralja nema premca^), ono je — a tu se oslanjam i na mnijenje prof. Fejérpataky-a i Marczali-a — *) Pečat nije se sačuvao, nu dvostruki prorez za prolaz uzice odgovara sasvim tadanjoj kancelarijskoj praksi. On se nalazi — a to je karakteristično za listine Andrijine — u sredini pergamene, dakle usred pisanog teksta. Prema tomu naravski listina nije uzvinuta, pak jednostavna pergamena trpi mnogo od težine pečata. Ovdje je pergamena na tim otvorima doista veoma oštećena. 2 ) Zato se po mom mnijenju može historik s obzirom na dignitare listine u nju pouzdati kao u izvrsnu kopiju vjerodostojne listine. Datum je bez dvojbe vjerno kopiran s nepoznatog uzorka, kao što je to očito vidljivo kod falsifikata III. i Il.b, gdje je prepisan iz IV., odnosno III.c. 3 ) Ja poznam tek jednu listinu kralja Ljudevita pisanu pismom jednakog tipusa. To je listina njegova od 1345. 21. novembra za Ivana Nelepića (regest „Starine" 25 [1892.], 320, orig. Dl, 38.487. Sr.Vjestnik 7 [1905.], 145.), nu baš ta je listina, (kako ću to u posebnoj studiji u Turulu pokazati) kao i ona od 1412. (Starine ib. 322) falsifikat suvremen našemu.
