VJESTNIK 5. (ZAGREB, 1903)
Strana - 66
66 Nije shodno dozvoliti krajišnikom deputirce, koji bi imali pravo do kraljice dolaziti, jer se mogu, kao do sada, svom generalu potužiti. Grčki trgovac je turski podanik, sumnja se, da je on turski uhoda, pak da mu je stoga- zabranjeno trgovati po knijini nu valjalo bi brižno iztražiti, je li je on u istinu uhoda i tek onda mu trgovanje zabraniti, da se ne bi Turci potužili, da se biogradski mir krši. Glede Marče se predlaže: spoliatus ante omnia restituendus est, pak pošto su nesjedinjeni silom oteli Marču, to se ima unijatom samostan uzčuvati, ako li protivnici misle, da imadu pravo na nj, neka to dokažu. Pritužbe, da ih častnici biju, traže nepovlastno predprege, glede mlinova na Čazmi, kupovanja naboja, prodaje častničkih mjesta itd. imade posebno povjerenstvo izpitati, eventualne neurednosti dokinuti i krivce kazniti. 1 Dok se je u Beču viećalo, krajišnici u generalatu nisu doduše nikoga više ubijali, ali su se još uviek drzovito vladali, uzkraćujuć svećenstvu lukno i stolu, tražeći od župnika polaganje računa, prieteći im smrću, ako to ne učine. Onim častnikom, koji su za bune od straha pobjegli, nisu se htjeli pokoravati, već su ih javno pogrdjivali, oružje im oduzimali i u zatvore bacali, a komandanti su to morali trpeli, da zaprieče još veće zlo; osim toga ne mogahu ni zapriečivati te neurednosti, jer nisu poslušnog vojničtva u obće niti imali. Pukovnik Leilersperg, kapetani Malordi, Mrzljak i nadporučnik Kinčer, nisu se usudili u svoja sjedišta niti povratiti, jer su se krajišnici javno grozili, da će ih uhvatiti i na smrt odsuditi, buduć su ove častnike najvećma mrzili. Zabacili su njemačku komandu i samo hrvatskom se služili, na straže polazili su bez reda, hrpimice, kako se je komu svidjalo, monduru nisu nosili, već su i u službi bili odjenuti u otrcanom seljačkom odijelu. Javno su govorili, ne bude li kraljica sve njihove prošnje izpunila, da će o Gjurgjevu danu još krvoločnijim načinom tražiti izpunjenje svojih pravica. Uzalud su ih mirili njihovi pouzdanici i sukrivci bune, nadporučnici Gjuro Martinović i Dane Bolčeta, savjetujući im, da uztrpljivo čekaju dolazak povjerenstva, a dotle da budu poslušni svojim častnikom. Ljubojevic je takodjer pisao i pismo dao u svih kumpanijah proglasiti, u kom im savjetuje, da se drže u Severinu zadanog pukovniku Bečku obećanja, — da će mirovati i častnikom poslušni biti do dolazka povjerenstva, ali i to pismo nije koristilo. Tek nakon drugog pisma, koje im je 29. ožujka iz Beča pisao, zaklinjuć ih neumrlim Bogom, da miruju, hoće li spasiti sebe i svoje obitelji, jer inače, da se ne mogu nadati milosti kraljevske, djelovalo je, da su se počeli podvrgavati odredbam častnika, u redovih na straže ići i njemačku komandu slušati. 13. travnja povratio se je iz Beča odaslanik buntovnika poručnik Lazo Knežević, saobćiv krajišnikom, da je kraljica imenovala iztražno povjerenstvo pod predsjedničtvom maršala grofa Neipperga, koje će doći 16. travnja u Kanižu u pratnji dviju bataljuna mušketira i pet kumpanija granatira, pak ne budu li krajišnici pokoravali se odredbam povjerenstva, da je na granici pripravno 50.000 vojske, koja će poplaviti generalat. 24. travnja došao je pukovnik barun Beck, te sabrav tri bataljuna kra1 Tajni dvorski Arkiv u Beču. Fasc. 254.755. Izviešce ratnoga vieća.
