VJESTNIK 5. (ZAGREB, 1903)
Strana - 31
31 zadovoljni velikaši naumiše poradi toga već god. 1210. skinuti kralja s prijestola i posaditi nanj jednoga od njegovih bratića, sinova Gejze, koji bijaše brat Bele III., a stric Andrije II. Taj se Gejza pridružio bio trećoj križarskoj vojni (1189—1193.), koju je vodio car Fridrik I. Barbarossa, pa se po povratku iz svete zemlje nastanio u Carigradu i tu oženio, te je po svojoj smrti ostavio nekoliko sinova. Urotnici poslaše potajno poslanike k tim Gejzinim sinovima, koji su im imali uručiti pisma, u kojima se pozivaju, da dodju u Ugarsku, sruše Andriju, pa da jedan od njih preuzme vladu. Ti poslanici dodjoše sretno do Spljeta, ali prije nego li su se mogli ukrcati, doznade za njihovu tajnu spljetski knez Domald, koji ih dade namah pohvatati i zajedno s onim njihovim pismima otpremiti kralju Andriji II., koji iz zahvalnosti darova Domaldu neku zemlju na rieci Cetini. 1 Urota dakle ne uspje, ali nezadovoljstvo ostade i nadalje u zemlji, dapače se sve više množilo, kad kralja ova urota nije opametila i na pravu stazu krenula, nego je on i nadalje sve dozvoljavao kraljici i sve više pogodovao njezinu rodu i strancima, kako smo već spomenuli. No na vrhunac dospje to nezadovoljstvo i mržnja na kralja onda, kad je on, otišavši na vojnu u Galiciju, prepustio vladu kraljici i Bertoldu, mimoišavši palatina i ostrogonskoga nadbiskupa. Sad se velikaši po drugi put urotiše. Oni naumiše kralja ubiti, kraljicu protjerati, i onda podići na vladu najstarijega njihovoga sina Belu (potljaŠnjega IV.), u ime kojega bi vladali domaći velikaši do njegove punoljetnosti. 2 No kraljica doznade za dobe za tu urotu, pa pohita namah za kraljem, da mu priopći, kakva mu pogibao prijeti. Ona ga dostiže kod manastira Lelesza, jugozapadno od Ungvara, gdje se kralj utaborio bio i izpriča mu sve. 3 Doznavši kralj za pogibao, pobježe noću iz tabora, ostavivši kraljicu s djecom u manastiru. Pošto je urota bila naperena protiv njega, mislio je kralj, da je dovoljno, ako on pobjegne, a da u kraljicu kao ženu 1 Fejer o. c. III. 1. str. 100—101. — Fessier-Klein o. c. str. 308—9. 2 Da je urota prvobitno protiv kralja naperena bila, kažu nam: Coniinuatio II. Chron. reg. Colonien. str. 186. i Volinjska kronika (nastavak Nestorove kronike) kod Szaraniewicza „Die Hypatios-Chronik" Anhang str. II., a da se to dogodilo onda, kad se kralj uputio u Galiciju, vele: Annales S. Rudb. Salisb. u Mon. Germ. SS. IX. 780., Chronicon Salisburgense kod H. Peza „Script, rer. austr." T. I. Lipsiae 1721. str. 349 i Hermani Altahensis „Annales" u Mom. Germ. SS. XVII. 386. Napokon da su velikaši bili skloni podići na prijestol kraljeva sina Belu, vidi se od tud, što je kralj iduće g. 1214. molio papu, da bi izopćio sve one buntovnike, koji bi se usudili podići na prijestol njegova sina Belu, dok on bude boravio na križarskoj vojni (Fejer o. c. III. 1. str. 165.). 3 Dr. Alphons Haber („Studien über die Geschichte Ungarns. II. Die Ermordung der Königin Gertrud von Ungarn in Jahre 1213." u „Archiv für österr. Geschichte" B. 65. Wien 1884. str. 173—175.) drži, da je vjerojatno, da je kraljica pratila kralja na vojnu sve do Lelesza. No tomu se protivi ono, Što se veli u spomenutoj već kraljevoj listini od 1213. (Fejer III. 1. str. 149—150.), da je on „zapriječen nužnim državnim poslovima, naročito jer se spremao na rat u Galiciju", prepustio riješenje spomenutoga već drž. posla kraljici, Bertoldu i velikašima na dvoru. Od tuda je jasno, da je kraljica imala ostati kod kuće i upravljati državom, dok bude kralj na vojni. Pošto nam pako izvori vele, da je uz kralja bila i kraljica u Leleszu, kad su urotnici htjeli izvesti svoj naum, moramo uzeti, da je ona kasnije došla k njemu, valjda onda, kad je doznala za urotu.
