VJESTNIK 5. (ZAGREB, 1903)

Strana - 226

226 Osušena krv na njoj svjedoči svakako o junačtvu Poljičana. Pokazuje ti starešina dalje i knežev bodež trovrh s koricama od drva i kože, pa pet starinskih pergamena od 1511. godine dalje, deset drugih listina na papiru latinskih i talijanskih, pa mnoštvo drugih dokumenata pisanih poljičkom bosančicom i još će i sam nataknuti očale na nos pa da ti vješto tumači, o čemu rade „pisma". Na posljetku donijet će u jednoj drvenoj škatuljici i 26 na broj „turskih tapija", smotanih sve u malom formatu, najmanje 7 cm. u širinu, 10 u dužinu. Na nekim izvana, piše i poljičkim pismom o čem rade. A kad ih otvorili, ele čuda, na jednoj turski pečat, a pismo bosančica baš onaka, kao i poljičko pismo. I pročitasmo, da to „Sabinal (valjda kadija na Klisu) pozdravlja knaza Marka Bilića", al mu i zapovijeda : „tako ti ove kuće dedove, pošalji mi tri silusna čovika s mačklini i da su sutra došli i da nisi ino učinio". Dodijala valjda kadiji arapska turština, pa napiso pismo, kako su mu i djedovi po Bosni pisali. Ne bilo vremena, da pergamene i listine prepišem; hotilo bi se za to nedelju dana posla, a niko neće domaćini ove kuće zamjeriti, ako ove kućne svetinje od sebe nedaje. Nego putujuć Poljicima, desili se u Dolnjim Poljicima (Dolnji Dolac je u gornjim zamosorskim Poljicima na Mosoru 500 m. nad morem) u selu Sitnom u vrijednog mjesnog župnika don Petra Mihanovića. Prečasni „don Pjer" je čovjek u godinama (66-mu je na ledjima); mnogo je toga kao mladić slušao od starih ljudi, kako je propala „poljička knežija" i kako su Francuzi dolazili u Poljica. Njegova veoma zanimiva pričanja, osobito o popu don Juri Ugrinu, kako je puškarao na Francuze, zabilježili smo stenografski i donijet ćemo drugom zgodom. Nego i to da kažem, Mihanovići uz Novakoviće, Coviće i Biliće bijahu ponajglavnija kuća, od koje bi običajno birali Poljičani svoje velike knezove. Predzadnji veliki knez Mato Mihanović bio je iz ove kuće. U „don Pjera" još je i stariji brat Luka, kućni starješina, pravi patrijarka u godinama. A donese Luka neku kesu, u njoj pet pergamena i jednu povelju na papiru; listine su sve providjene s pečatima ili bar znakovima, da je pečat bio (po predaji u kući jedan je bio zlatan) ; neke kićeno pisane i slikama ukrašene. Vrijedni starješina Luka imao je povjerenja u me, te mi je na uzvrat dao ove listine da ih prepišem, a ja ih prepisao i evo ih objelodanjujem na porabu povjesničara, koji se bave ispitivanjem poljičke povjesti. Nekoje od ovih listina objelodanjene su u „Bulletino d' arch. e storia dalmata"; pa u „Prinosima povjesti Poljica", što ih jeu „Glasniku zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini" g. 1903. u sv. 1. i 2. iznašao po Poljica velezaslužni Alfons Pavich pl. Pfauenthal, c. kr. podpredsjednik namjesničtva u Zadru, starinom Poljičanin. Ali prispodobivši ono što je štampano, s originalima, našao sam, da nije iz izvornika prepisano, nego iz kopija druge i treće ruke, i da zato upravo vrvi pogriješkama. Mislim za to, da će historici radnici oko povjesti poljičke, odobriti mi, ako objelodanjene kao i neobjelodanjene i nepoznate listine jednako iznašam najavu, izdane po svim zakonima historijske kritike. Po mom sudu ove listine upopunjuju donekle prazninu „škrinje privilegija" u kući Bilića. Kao „tri dukale i tri cesarske povelje" nedvojbeno spadaju u njenu sadržinu, kako ju opisuje don Petar Škarica. Valjalo bi još samo ući u trag pečatima obćine poljičke i pismima inkvizitora i turskog sultana i po-