VJESTNIK 5. (ZAGREB, 1903)

Strana - 19

potlaŠnjemu Meranu ime Hrvatske ili Dalmacije? Oefele tumači to ovako. U Dalmaciji bio je jedan prijedjel, koji se zvao „Maronia", a u listinama se spominje „dux Marianorum", a to dolazi od slovjenske (hrvatske) riječi „more" (lat. „mare") t. j. zemlja kraj ili blizu mora, a taj isti korijen bit će i u rijeci Merania ili Marania. On dakle drži, da naziv Merania znači takodjer „zemlju blizu mora", pa pošto su se druge zemlje bfizu mora, u kojima je bila Maronia, zvale takodjer Dalmacija i Hrvatska, dobila je i tirolska Merania ime Dalmacije ili Hrvatske. No nama se ovo Oefelovo tumačenje ne čini osobito sretnim. Meran je odviše daleko od mora, da bi se od ovoga moglo njegovo ime izvoditi i da bi po tom moglo značiti primorsku zemlju. K tomu su žitelji meranski u davno doba slabo što znali o zemlji Maroniji u Dalmaciji, a ako su što i znali, nisu imali nikakova razloga, da i svoju zemlju Meraniju zovu imenom Dalmacije ili Hrvatske poradi toga, što se i ona Maronija nalazila u Dalmaciji ili Hrvatskoj. Ova dakle Oefelova hipoteza nije ni najmanje opravdana ni vjerojatna. Možda će biti vjerojatnije to, da je nekada u ovom kraju Tirola bilo naseljenih Hrvata, koji su došli iz Dalmacije, dakle iz primorske zemlje, pa zato da se taj kraj prozvao Hrvatska ili Dalmacija i napokon Meranija (t. j. zemlja primoraca). Bertold IV. bio je oženjen s Agnezom, kćerkom grofa Deda od Rochlitza, a imao je s njom 4 sina i S kćeri. Prvi je sin bio Oto VII, koji je po očevoj smrti (12. kolovoza 1204.) naslijedio meransko vojvodstvo, a postao je (g. 1208.) i falačkim grofom burgundskim; umro je 7. svibnja 1234. Drugi sin bijaše Henrik IV., koji je bio (do g. 1208.) istarskim markgrofom, a umro je 18. srpnja 1228. Treći se sin Ekbert posvetio svećeničkom staležu, te je najprije (g. 1196.) postao teuerstadtskim prepoštom u Bambergu, zatim (g. 1200.) stolnim prepoštom u istom mjestu, a napokon (g. 1203.) i biskupom bamberškim; umro je 5. lipnja 1237. Četvrti i zadnji sin bio je naš Bertold V., o kojem ćemo potanje govoriti. Od kćeri bila je najstarija zaručena (27. srpnja 1189.) s Tešom, sinom srpskoga velikoga župana Stjepana Nemanje, ali joj se ne spominje ime;

1 ovo je ujedno jedina vijest o ovoj kćerci. Druga bijaše Agneza II., udata za francezkoga kralja Filipa TI. Augusta (1180—1213.), ali se s njim rastala (7. rujna 1200.) i umrije 20. srpnja 1201. Treća je kćerka bila Gertruda, supruga hrvatskoga hercega Andrije, potlašnjega ug.-hrv. kralja Andrije II. (1205—1235.), o kojoj ćemo češće govoriti u ovoj raspravi. Četvrta kćerka bijaše Hedwiga, supruga Henrika Bradatoga, vojvode šleskoga i poljskoga, umrla 9. listopada 1243.; napokon je peta i posljednja kćerka bila 1 Bertold IV. pratio je cara Fridrika I. Barbarossu na trećoj križarskoj vojni. Kad su bili u Nišu, dodjoše pred njih (27. srpnja 1189.) Stjepan Nemanja i brat mu Krešimir (Crazimir) i zamoliše ih, da bi Bertold dao svoju kćerku Nemanjinu sinu Teši (Tohu). Posavjetovavši se Bertold s carem i s drugim njemačkim knezovima, pristade on na to uz uvjet, da će Teša i njegovi potomci, koje će imati s njegovom kćerkom, dobiti prednost glede nasljedstva na srpskom prijestolju pred drugom svojom braćom. Vel. župan i njegovi velikaši pristadoše na to, pruživši caru i njem. velikašima svoje desnice, a Bertold na to obeća, da će dojdućega Gjurgjevdana (23. travnja 1190.) dovesti svoju kćerku u Istru i tu ju predati Teši (Ansbertus: „Ystoria de expeditione Frederici imperatoris etc." u „Fontes rerum austriacarum". Abth. I. Scriptores B. V. str. 23.