VJESTNIK 5. (ZAGREB, 1903)

Strana - 199

199 kako je Mrnavić udesio svoj falsifikat, kakih inače od njega više ima. — Jelić''

3 prikazuje diplomatsku radnju Kapudan paše Jusufa Maškovića Vranjanina, koji je zasnovao i začeo „kandijski rat", što se vodio i po našim ravnim kotarima kraj Zadra. — O prirodi prelaza Srba pod patrijarom Carnojevićem u južnu Ugarsku i Sriem, napisao je omanju radnju Jakšič; pisac polemiše s poznatim srp. historikom Ilarijonom Ruvarcem, koji je u svojoj razpravi „Odlomci o grofu Gjorgju Brankoviću i Arseniju Carnojeviću", što ju je izdala 1896. srp. akademija, a u kojoj je on saglasno s magj. istoricima Schwickerom i Acsâdyjem tvrdio, da su Srbi prešli amo kao bjegunci, tjerani od Turaka, te bez privilegija; tek kasnije budu im izdana privilegija za slobodno izpoviedanje vjere uz obveznu vojnu službu, no teritorija nije im carska vlada nikad ni u vlastničtvo predala, a niti u izgled stavila, jer se tada obćenito mislilo, da će srećno carsko oružje nanovo osvojiti Srbiju i tada opet u nju povratiti prebjegle Srbe; grof Branković pak, naprosto je sljepar, koji se htio da okoristi prilikama. Jakšićeva radnja, koja to sve želi pobiti, tvrdeći da su Srbi prešli u Ugarsku i Sriem na poziv carev i uz unapried zajamčena im privilegija (per modum pacti), ter uz obećanje posebnoga teritorija, to jest vojvodine, dok sam Branković, koji doduše nije potomak istoimene srpske despotske porodice, da je žrtva neiskrene bečke politike, a inače čovjek čestit i zauzet za narodne interese, — odlikuje se mirnim tonom i oštrim domišljavanjem, no prieporno se pitanje još ne može shvatiti kao riešeno, jer treba prvo i prvo nastojati, da se nadju originalni izvori i u pregledu sistematski i kritično izdadu, a onda tek prieči na konačno rješenje pitanja. Domišljavanje samo ne dokazuje svega, da ne kažemo ništa. U donekle istom se pitanju kreće jedna radnja Tomićeva™; po njemu je Branković bio sredstvo austrijske politike, te u dogovoru s patrijarom Carnojevićem, ali tako da patrijar nije znao za tajni rad grofov. U pitanju privilegija drži, da ih „ne treba vezivati za pitanje o prelazu srp. naroda iz Srbije u Sriem i dalje u Ugarsku, jer one (privilegije) od strane onoga, koji ih je davao (Leopold I.), nisu imale karakter pogodbe, da bi se izvršio prelaz — seoba" ; one su vriedile i za one Srbe što su ostali u Srbiji, jer su onim tamo dane, a i za one koji se odseliše, a „seobe pod naročito utvrdjenim pogodbama nije bilo, već pomicanja iz jedne pokrajine privremeno zauzete u drugu". U toj je knjizi od naročite važnosti prvi dio, u kojem se razpravlja o nezgodnom stanju turske carevine pred veliki rat s Austrijom i Venecijom (1683.—1699.) te jadno stanje potištene raje na B*alkanu. — O požarevačkom miru (1718.) napisao je vrlo liepu i preglednu studiju beogradski profesor Pavlović*

6

, u kojoj se najprije u kratko govori o uzrocima i povodu tursko-austrijskoga rata od 1716.—1718. onda kakô je on tekao, a napokon se u detalje prikazuju zamršene prilike pred sklapanjem mira, na koji je Austriju prisilila politika španjolska, tečaj sjednica i glavni mu članci. Dodan je napokon još i izvadak iz „Wienerisches Diarium" god. 1717. i 1718., koji prikazuje učešće Srba u pomenutom ratu, a nema ga u poznatoj Brlićevoj zbirci „Die freiwillige Theilnahme der Serben und Kroaten an den vier letzten östr. türk. Kriegen." Wien 1854. — Život i djela čuvenoga pandurskoga vodje Franje baruna Trenka i njegovih momaka, prikazao je referent^. Još su dodana dva posebna poglavja u kojima se prikazuje nu53 Jelić: Vranjanin Jusuf Mašković, začetnik kandijskog rata (1645.—1671. god.) Glasnik mat. dalm. I. Zadar 1901. 54 Jaksić: Priroda prelaza Srba u Ugarsku god. 1690. i privilegije. Ljet, mat. srp. sv. 2 za 1901. (Knj. 206). M Tomić: Deset godina iz istorije srpskog naroda i crkve pod Turcima (1683 do 1693.). Beograd 1902. r

'

6 Pavlović: Požarevački mir (1718.) Ljetopis mat. srp. sv. 3, 4 god. 1900. (Knj. 207—208). r

'

7 Šišić: Franjo barun Trenk i njegovi panduri. Istorička rasprava. Zgrb. 1900