VJESTNIK 4. (ZAGREB, 1902)
Strana - 82
82 najprije obazreo na političke prilike Ugarske onoga doba, istaknuvši dobre strane razdiobe Ugarske po vjeri i po političkim prilikama, prešao je na životopis Nikolin. Otac mu Juraj Zrinjski ban hrvatski isprva protestant, a onda katolik (na katolicizam ga obrati kardinal Pâzmâny) umre u taboru Wallensteinovu u Glogovnici 1627. po de Berthi od kuge. Brigu za odgoju djece njegove Nikole i Petra preuze spomenuti Pâzmâny, s kojim je Nikola mnogo općio. — On ih predade na odgoju Isusovcima u Trnavi. Nikola se poglavito bavio izučavanjem rimske povjesti i latinske literature. Svoje je obrazovanje upotpunio 1636. putovanjem po Italiji. Kad je preuzeo upravu svojih porodičnih imanja, morao je učvrstiti Cakovac i uredi obranu selišta, koja su mu pripadala i koja su se toga radi dobro obranila od turskih provala iz Kaniže. Potaknut tim uspjehom htjede urediti narodnu vojsku, koja bi bila kao neki vez svim vojničkim kombinacijama za oslobodjenje domovine od Turaka. Uz javne poslove bavio se najviše literaturom ; od njegovih mnogobrojnih djela spominjemo samo „Refleksije o kralju Matiji Korvinu" i „Protuotrov proti turskomu opiumu". Ovim drugim djelom želi potaknuti Ugre, da se dadu na oslobodjenje domovine i bez tudje pomoći; jezik je veoma oštar (neki misle radi toga, što nije postao palatinom 1557), ali najviše ga ogorčio postupak i način vojevanja carskih generala. „Refleksije" sjećaju na Macchiavelijeve „Razgovore o Titu Liviju". To djelo obiluje citatima iz Lukana, Bartolomeja Gramadina i Bonfina, a konac resi i jedan hrvatski citat. U tom djelu hvali ratove i osobu Matije Korvina- na uštrb cara Fridrika III. Hapsburgovca — što su dakako njegovi neprijatelji doušili dvoru. Ipak nije pogodio glavni razlog ratovima Matije Korvina sa češkim kraljem Podjebradom, a to je želja, da postane gospodarem čeških zemalja, gdje bi si mogao stvoriti vrsnu pješadiju. Njegov um, njegovo bogatstvo i ponos, a najviše nezadovoljstvo radi dvorske politike i načina vojevanja carskih generala pribavi mu mnogo neprijatelja na dvoru, a poglavito mržnju carskoga generala Montecuculija. Dvor se bojao neprilika s francuske strane, pa je radi toga izbjegavao ratu s Turcima, premda su ovi usred mira osvojili tvrdju Veliki Varadin — a Nikola morade napustiti opsadu Kaniže, koju bi veoma lako mogao osvojiti. Za tim stade velikim marom graditi tvrdju Novi Zrin, gdje je sam po nekoliko sati na dan radio. I to njegovo miljenče nazove Montecuculi „ovčarnom", koju nije vrijedno braniti i dopusti, da je Turci razruše na očigled carske vojske. To je Nikolu tako raspalilo,- da se je pritužio dvoru, ali upravo sada poraste ugled Montecuculijev uslijed sretne pobjede kod sv. Gottharda. Za toga turskoga rata, koji je buknuo 1663., odlikovao se osobito Nikola (razorivši most kod Osijeka) pa ga opsipaše darovima, pohvalama, odlikovanjima sa sviju strana, što je zavist i mržnju njegovih neprijatelja samo povećalo. — Zrinjskomu ne preostane drugo nego znamenita točka zlatne bule od 1222.: otvorena buna proti kralju, to je jedini način, kako da si zadovoljštinu pribavi, ali to se nije slagalo sa patriotizmom i lojalnošću njegovom i Svemogući pun milosrdja za one, koji bi rado nestati s ovoga svijeta u pravi čas, dade da umre 18. studenoga 1664. Pavao Esterhâzy nam je sačuvao vijest, da ga je razderao vepar, hrvatska predaja pripisuje njegovu smrt ubojničkoj ruci iz zasjede. Ali de Bertha zaključuje na temelju memoara Nikole Bethlena, da se je sam ubio i to na način Katona Utičkoga (kojega je dobro poznavao
