VJESTNIK 4. (ZAGREB, 1902)
Strana - 45
45 hrvatsku bratovštinu, gostinjac, kolegij i kaptol sv. Jeronima u Rimu. To je pokroviteljstvo talijanska vlada ne samo izrično priznala, nego i uvažila ćak i to, da je skupina rečenih hrvatskih zaklada „austro-ugarsko biče = ente austroungarico". O tom austro-ugarsko poslaničtvo izdalo svjedočbu svetojeronimskoj bratovštini 22. svibnja 1873. Tu svjedočbu je bratovština dala zakonskim postupkom javno ovjeroviti i položiti kod javnog bilježnika, dok je pak istu svjedočbu stavila do znanja talijanskim oblastima, tribunalu i prefekturi (Acta Hier. 1873.), Od tada su talijanske vlasti smatrale svetojeronimske zavode ne samo zaštićene formalnim pokroviteljstvom austro-ugarskim, nego dapače smatrale kao eksteritorij, osobito u slučajevima smrti kanonika, te se je o njihovoj ostavštini, koja bi se izručila ne talijanskom sudu, nego austro-ugarskom poslaničtvu, postupalo po austro-ugarskom zakoniku. Kad je talijanska vlada izdala zakon, kojim je prisilila patrone, da likvidiraju nadarbine svoga prava, i kad je stari patron vojvoda Sforza Cezarini to ovršio za svoje dvie kanoničije, oba austro-ugarska poslaničtva su se zauzela kod talijanske vlade za svetojeronimski kaptol. Sam likvidacioni odbor je izjavio svetojeronimskoj bratovštini, da nju nije prisilio na likvidiranje svetojeronimskih nadarbina njegova patronata, iz obzira prema austro-ugarskom pokroviteljstvu i zauzimanju obaju poslaničtva austro-ugarskih, t. j. kod Kvirinala i kod Vatikana (Acta Hier. 1879.). Nego još svečanije je talijanska vlada priznala eksteritorijalnost svetojeronimskim zavodima prigodom zakona o doprinesku dobrotvornih zavoda za okružne blagajne, na osnovu riješitbe državnoga vieća od 12. rujna 1890. Notom ministra predsjednika Visconti-Venosta 1896. godine na austro-ugarsko poslaničtvo, talijanska vlada je priznala, da rečeni zakon 1890. godine o zadužbinama, nema se u obće upravljati na „tudje" dobrotvorne zavode; 1 na temelju toga priznanja i svetojeronimski gostinjac i kaptol bješe oprošteni od rečenog doprineska, baš kao i drugi „tudji" zavodi u Rimu, što su pod austro-ugarskim pokroviteljstvom. U nutrnju upravu svetojeronimskih bića talijanska vlada nije se nigda pačala. Od 1870. do 1900. godine, dakle za punih 30 godina, dovoljnih za pravnu zastaru, talijanska je vlada neprekidno priznavala eksteritorijalnost s\ etojeronimske bratovštine i gostinjca, kao Što i neograničeno austro-ugarsko pokroviteljstvo. Nego politička promjena u Rimu 1870. g. poniela je drugom posliedicom za svetojeronimsku bratovštinu : broj boravećih narodnjaka u Rimu dnevice je padao tako, daje u zadnje doba spao na skoro same kapitularce i kolegijalce. Kapitularci na taj su način postali faktičnim gospodarima gostinjca i kolegija. Svetojeronimska je bratovština po malo izumirala tako, da su vanjski članovi z a dvostruko premašivali bratime boraveće u Rimu. Djelovanje svetojeronimske bratovštine bi obustavljeno Apostolskom Vizitacijom mjeseca rujna 1889. godine. Dekretom od 1. kolovoza 1901. „Slavorum gentem" sv. Stolica je preuredila upraviteljstvo bratovštine, tako zvanu Congregazione, ustanoviv ju od pet članova: tri kanonika upravitelja svetojeronimskog kolegija, izaslanik austro1 Sr. dopis iz Rima u „Neue Freue Presse" 10. rujna 1901.
