VJESTNIK 4. (ZAGREB, 1902)
Strana - 34
34 slavenskim jezicima i u latinskom prevodu. Evo naslova i početka prvoj od ovih : Duma, Harvaçki, Vile gorske kneginje itd. Carmen Pindaricum, Illirice moderne, Nymphae montanae principes itd. 1 Očita istovjetnost hrvatskoga jezika sa onim latinskim „ilirski jezik" po mišljenju samih svetojeronimovaca i rimskih vlasti je tim neoborivo dokazana. Te po sebi sliedi nepobitno jošte, da novovjeki latinski naziv ilirski jezik odgovara istim značenjem starijem sredovječnom nazivu slovinski jezik. To nam potvrdjuju ne samo tolike svetojeronimske izprave, gdje svetojeronimci i rimske vlasti identifikuju Slavonus sa Illyricus, nego i još više književnih svjedočanstva, od kojih ćemo navesti najklasičnije. Bartul Kašić, rodom Ninjanin, a porieklom Pažanin, dakle iz mletačke Dalmacije, koji je prve polovine XVII. vieka bio hrvatskim izpovjednikom (poenitentiarius illyricus) u bazilici sv. Petra, po izričnom nalogu pape Urbana VIII. prevede rimski ritual na živući hrvatski jezik, što ga Zbor Propagande tiskao 1640. godine sa ovim naslovom latinskim i hrvatskim: Rituale Romanum Ritual Rimski Urbani VIII. Pont. Max. iussu editum Lingua illyrica Istomaccen Slovinski po Bartolomeu Kassichiu popu Bogoslovçu od druxbae Yesusovae Penitençiru Apostolskomu Romae V RIMV Ëx Typographia Sac. Congreg. de Propag. Iz Vtissteniçae sfet. Skuppa od RazploPide MDCXL. dyenya S. Vierrae 1640. Superiorum permissu Kašićev rukopis po nalogu stareŠina je cenzurovao Spljećanin i svetojeronimski kanonik, te u svjedocbi veli: „. . . perlegi hoc Rituale Romanum ex Latino Illyricum factum communion modo loquendi (t. j. živućim vulgarnim jezikom) ab adm. R. P. Bartholomaeo Cassio Soc. Jesu in Basilica S. Petri Poenitentiario ; opus illyricis sacerdotibus perutile ac pernecessarium, typis dignissimum censeo. In quorum fidem etc. Romae die 25. Marty 1637. Franciscus Manolla Spalatensis I. U. D. et Canonicus S. Hieronymi Illyricorum de Urbe manu pp." 2 Poznija izdanja ovoga rituala, i bez drugoga, dokazuju očevidno, da je taj ritual bio namienjen izključivo za hrvatski narod Istre, Hrvatske, Bosne i Dalmacije. God. 1827. dao je taj ritual u Mlecima pretiskati spljetski nadbiskup Miošić (typogr. Andreoli); 1859. god. u Zagrebu senjski biskup Ožegović; 1878. god. u Zagrebu bosansko-sriemski biskup Strossmayer, pak napokon 1893. god. kod Propagande u Rimu zadarski nadbiskup, koji u svojem ovjerovljenju naglasuje: „Manuscriptum Ritualis Romani Slavico-meridionali idiomate, quod hucusque bis typis vulgatum est, scilicet Romae anno 1640. (Typ. de Propaganda Fide) hisque in regionibus a ducentis annis et ultra in usu est ..." Da je naziv „Illyrski jezik" bio sve do naših dana rabljen kao izključivo istoznačan sa „hrvatski jezik", to nam svjedoče Peraštanin Mažarović 1 Fermendžin, Prinos za životopis Giurgja Križanića, Starine XVIII., str. 26 i d. 2 Izvorno izdanje 1640. godine, pročelni list i pristup.