VJESTNIK 4. (ZAGREB, 1902)
Strana - 245
245 le je morati sve njegove navode samo u toliko uvažiti, u koliko nisu u oprieci sa drugimi izvori. Simunić tvrdi, da je Rafaj obećao Gjuri grofu Erdödy-u sudcu kurije vlastniku Moslavine, koja mu je 8000 for. nosila, da će mu trostruki iznos do 30.000 for. imanje nositi, — ako njemu upravu imanja povjeri. Rafaj je povećao podavanja kmetova, ali nije mogao više od 16.000 f. prihoda iztisnuti. Isto tako je Rafaj i svojim podanikom podavanja povećao, a osobito da je žene podanika uzrujalo, što im je nametnula Rafajeva supruga, da moraju konopljinu presti, pak da je ova nametnuta potonja dužnost bila uzrokom bune Istina je da su pobunjeni RavenČani konopljinu Rafajevu spalili, te buntovnici govorili: „da nigdar već ne budu gospodskih kudelj preli", — ali ne stoji, da su se samo radi toga na novo nametnuga nameta pobunili, jer su već u prijašnje doba žene kmetova Rafajevih presti morale. Poznato je, da je Krčelić osobito Rafaja mrzio, pak bi bio bez dvojbe on Rafajevu okrutnost proti seljakom iztaknuo, da je ona u istinu tolika bila, kako to Simunić tvrdi. Krčelić naprotiv dokazuje, da okrutnost vlastelina nije bila povodom bune i to podkrlepljuje sljedećimi razlozi. Dužnost prela mogla je biti samo prividni povod (praetextus) bune, a nipošto pravi razlog, jerbo su prije već tu dužnost žene obavljale. Ako su se Rafajevi podanici pobunili, što im je supruga nametnula prelo, kako je to moguće da su se i svi ostali kmetovi pobunili duž granice generalata, kojim nije supruga Rafajeva mogla nametnuti prelo, pošto su druge gospodare imali. Prigodom iztrage je ustanovljeno, da seljaci nisu mogli dokazati, da su vlastelini okrutno ili nepravedno proti njima postupali, — jer su njeki u onih krajevih osobito blage vlasteline imali, od kojih naročito iztiče Ljudevita grofa Patačića i Antuna Jankovića. U mjestih gdje je buna bila, niti nisu residirali vlastelini, izuzam jedinoga Kašnara, pak se nisu seljaci niti mogli tužiti na okrutni postupak vlastelina, pošto ih nije na imanjih bilo. Tužiti bi se bili jedino mogli na vlastelinske upravitelje ili špane, da okrutno s njimi postupaju, ali ne samo da se na špane nisu tužili, već su upravo vlastelinski špani vodje buntovnika bili. Ivan grof Patačić boraveći na svom posjedu, kad je čuo, da su seljaci počeli dvorove paliti, sazvao je svoje službenike i špane, da mu brane posjed od buntovnika, nu oni mu se ne htjedoše odazvati, već su se sljedećeg dana sami stavili na čelo buni. Kada bi dakle buntovnici špane poubili, onda bi se moglo reći, da im je vlastelinski jaram nesnosan bio, nu pošto su im se špani za kolovodje nametnuli, vidi se, da se mora u nekih drugih razložili povod bune tražiti, — te Krčelić misli, da su se vlastelinski špani nadali postati knezovi, ako se ovi krajevi generalatu pripoje. Samo u jednom slučaju se je dogodilo, da je neki seljak ubio vlastelinskog Špana i to u Biškupcu iz privatne osvete, — te orobio vlastelinski dvor, pak pozivao ostale kmetove, da mu se pridruže, ali ovi to ne htjedoše učiniti, jer nisu imali razloga dieliti mržnje svoga druga, a osim toga u tom kraju nije bilo dogovora sa krajišnici. Krčelić se je prigodom popisa osobno uvjerio, da su u ovih krajevih podanici razmjerno malo podavanja imali (tarn in contributione quam et in robotis minimum praesta1 Vjestnik kr. h. s. d. Zem. Arkiva 1900. str.229.
