VJESTNIK 3. (ZAGREB, 1901.)
Strana - 91
91 odstraniti od prijestolja i podići na nj svoga Čovjeka, koji je pružao više garancija ili pokazivao vize volje, da radi u interesu njegovu. To je on mogao lako postići, jedno s toga, što je svećenstvo bilo veoma uplivno u Hrvatskoj, pa je ono moglo lako proturati papina kandidata i odstraniti legitimnoga baštinika, a drugo jer je papin kandidat bio moćan hrvatski i slavonski ban Zvonimir, koji se je već od ženidbe sa madžarskom kraljevnom spremao, da posegne zgodnom prilikom za hrvatskom krunom, pa je sebi u to ime gledao stvoriti stranku u hrv. narodu, a oslanjao se pri tom i na svoj rod, ugarske kraljeve. Tako moćni faktori mogli su lako porušiti legitimno pravo, odstranivši Stjepana II. i podignuvši na prijestoi Zvonimira. Po smrti Zvonimirovoj promijenila se sasvim situacija. Narodu, dotično plemstvu, koje je tada reprezentiralo narod, nije bila po volji papinska politika Zvonimirova, ono se valjda i pobunilo protiv kralja, tako da je poslije nastala priča, da je bio ubijen, te je poslije njega podiglo na prijestolje Stjepana II., koji nije znao ili nije htio provoditi papinske politike, a imao je legitimno pravo na hrv. krunu. Za to možda i nije bez razloga Stjepan II. u svojoj šibeničkoj listini naveo, da ga je milost božja digla na prijestolje otaca, djedova i pradjedova ,,s privolom svih plemića Hrvatske i Dalmacije". Svećenstvo pako, ako i inače moćno, ne bi u ovakovim prilikama moglo protiv sveopćeg glasa naroda ništa učiniti, kad bi se opiralo Stjepanu II. Ali je vjerojatno, da se ni ono nije protivilo Stjepanu. Uzrok tomu navodi nam i sam Kršnjavi, veleći (str. 157.): „Čini se, da je rimska kurija sasvim napustila Hrvatsku, te s njom nije više računala kano faktorom politike, iza kako se je u dva nesretna rata, vodjena u interesu pape, pokazala preslabom; zato i ne mari više za dinastička prava, koja je papa osnovao podjeljenjem krune Zvonimiru". Svećenstvo dakle nije dobilo mig, da radi za Jelenu a protiv Stjepana II. K tomu je bilo očevidno, da će jednom ugarski kraljevi zasjesti hrvat, prijestolje, ako bude Jelena došla na vladu, jer kad bi ona jednom postala faktičnom vladaricom, prešla bi kruna legitimno na njezinu braću i njihove potomke. 1 A to nije htjelo ni hrvatsko plemstvo ni dalmatinsko svećenstvo. Prvi s toga ne, jer im je sigurno milije bilo, da imadu svoje narodne vladare, nego li inorodne, pošto su morali slutiti, da će prenos hrvat, krune na glavu tudjih vladara s vremenom štetno djelovati na nezavisnost i politička prava Hrvatske; drugi pako za to, jer su voljeli, kako i Kršnjavi dobro opaža, da se po izumrću narodnih vladara Mlečani uvriježe na dalmatinskim obalama, nego li omraženi im Madžari. Svi nam dakle razlozi govore za to, da su i plemići i svećenici složno digli na prijestoi Stjepana II. 2 1 To bi se tim sigurnije dogodilo, ako je izmedju Zvonimira i njegovih ugarskih rodjaka bio utanačen nasljedni ugovor, kako Klaić naslućuje, i kako smo mi to već sprijeda spomenuli. 2 I Bulić („Bulletino etc." A. XXXIII. p. 188—189.) osvrće se na ova pitanja, o kojim smo u ovom odsjeku raspravljali, veleći: „Dalje pripovijeda pisac, da su Ladislav i Koloman po baštinstvu došli na hrv. prijestoi. Ali pita se, je li je hrv. prijestoi u to vrijeme bio izboran ili nasljedan? Ni pisac to ne rješava. Je li je vrijedilo takovo nasljedstvo, da po kraljevoj smrti bez potomaka slijedi udovica kraljeva? Ako je vrijedilo, kako je moglo svećenstvo legitimirati nastup Stjepana II. na prijestoi? I on je morao imati neki zakonski naslov na prijestoi. A koji je to bio, kad pisac dvoji o nasljednom
