VJESTNIK 3. (ZAGREB, 1901.)

Strana - 83

83 te bez dozvole hrv. sabora nije smio tudji novac kolati po Hrvatskoj.

1 Kad je (g. 1364.) kralj Ljudevit I. pokušao, da ukine banske kovnice i banske denare u Hrvatskoj i da tu uvede ugarski kraljevski novac, ustadoše protiv toga plemstvo i gradovi, i kralj ne uspje.

2 Samostalnost hrvatska razabira se i po tom, što je ona često sama kraljeve dizala na prijestolje i krunila ih, ne gledeći na to, hoće li to učiniti i Ugarska. Tako je ona prva digla Karla Roberta (godine 1301.) na prijestol, a istom kasnije (god. 1309.) priznala ga je i Ugarska.

3 Zatim je ona podigla (god. 1385.) Karla Dračkoga, pa je i on poslije toga postao ug. kraljem. Napokon su Hrvati Ladislava Napuljca okrunili (god. 1403.) u Zadru za kralja, koji medjutim nije mogao zadobiti i Ugarsku.* Kad je kasnije iza muhačke bitke hrv. prijestolje ostalo ispražnjeno, izabrali su Hrvati zasebno, bez obzira na Ugarsku, Ferdinanda I. svojim kraljem na saboru u Cetinu (1. siječnja 1527.), a ovaj im je na to potvrdio sva njihova prava i povlastice.

5 I kad se je radilo o nasljedstvu ženske loze kuće hapsburške, Hrvati su sami za sebe, pače prije Ugra prihvatili (na saboru od 9. ožujka 1712.) to nasljedstvo, a kralj je Karlo III. (kano car Karlo VI.) to potvrdio (još iste godine 1712.) i ujedno im obećao, da će čuvati sva prava i sloboštine Hrvata.

6 Poslanicima pako svojima, koji su imali otići na zajednički sabor, naložili su Hrvati, da 1 Kralj Andrija II potvrdjuje (g. 1217.) prava zagrebačke biskupije, da njezini podanici nisu dužni primati ugarski novac: „Ulud specialius adiicendo statuimus, quod licet nunquam moneta regis in regno banatus sive ducatus facta luerit ab aliquo rege, tarnen a successoribus nostris si fieri contingat, quod non credimus, populos ecclesie tam episcopi, quam capituli mercimonia sua emendo, vel vendendo, dare non compellantur pro eadem". Taj su privilegij potvrdili i Bela IV. g. 1269., Stjepan V. g. 1272., Karlo Roberto g. 1318. i Vladislav II. g. 1492. Kukuljević o. c. I. 46.-47. — Godine 1621. dozvolio je hrvatski sabor na molbu kraljevih komisara, „ut quemadmodum in vicinis provinciis quaevis imperialis moneta curreret, sub eadem valore in ambitu quoque horum regnorum, sub amissione rerum venalium, accipiatur"

. Kukuljević o. c. II. 80. — I sabor od god. 1537. zaključuje: „Moneta autem Germanica aut Hungarica ubicumque in suo valore ac génère recipiatur et currat". Kukuljević o. c. II. 34. 2 0 tom nam kazuje pismo kraljevo Stjepanu, biskupu zagrebačkom i kraljevu vikaru u Hrvatskoj (od 25. srpnja 1364.) kod Iv. Tkalčića „Monumenta civit. Zagrab." T. I. 231. 3 Pobliže o tom : Ivan Tkalčić „Borba naroda hrvatskoga za anžuvinsku kuću proti ugarskom kralju Arpadoviću Andriji III." u „Radu jugoslav. akademije" XXXIV. Zagreb 1876. str. 1—34. 4 0 tom raspravlja dr. Franjo Rački „Pokret na slavenskom jugu koncem 14. i početkom 15. stoljeća" u „Radu jugoslav. akademije" II.—IV. Zagreb 1868. 5 Kukuljević o. c. II. 20.—33. — Bojničić, „Pravo nasljedstva kuće habsburžkc itd.", Zagreb 1897. 6 Idem II. 101.—103. i 109.—111. — U ovoj drugoj listini veli kralj: „saluberrimum hocce decretum (t. j. pragmatičku sankciju) vestrum, quo uno in futurum integrum maiorum omnium per illam praesertim partem pessimum antevertistis, caesareo regia auctoritate nostra clementissime probamus, acceptamus et conflrmamus etc." I u kraljevskom otpisu od 8. studenoga 1861. pozivlje se kralj na cetinski izbor od g. 1527. i na hrvatsku pragmatičku sankciju od g. 1712., veleći, da su tih godina javna prava Hrvatske preinačena u korist prejasne vladalačke kuće i na vlastitu korist hrvatske kraljevine. Dr. B. Šulek o. c. str. 444.