VJESTNIK 3. (ZAGREB, 1901.)
Strana - 79
79 solutno se ne može baš ničim dokazati, da je osim zabilježene sadržine bilo išta ina predmetom dogovora medju kraljevim zastupnikom Singidunom i medju hrv. plemenima". Ako mi danas nemamo vijesti o drugim ustanovama ugovora medju Hrvatima i Kolomanom, zato ne slijedi, da ih nije bilo ; pače čitava kasnija povjest hrvatska dokazuje nam, da je moralo biti i drugih ustanova medju kraljem i Hrvatima, a ne samo onih, što ih spominju one bilješke. Hrvatska se tečajem stoljeća smatrala državom, ravnopravnom s Ugarskom, te se je prema tomu i s njom postupalo. Istom u kasnije doba, kad su nastale pogibli od Turaka i od austrijske centralizacije i germanizacije, stala se Hrvatska sve tješnje privijati Ugarskoj, te se od personalne unije s vremenom razvila realna unija. Već kralj Koloman rješava hrvatske poslove, svjetujući se s hrvatskimi velmožama; u povelji danoj rapskoj crkvi (g. 1111.) veli on: „postea necessarium duximus cum utriusque regni universi consilio. 1 Da je Hrvatska bila Ugarskoj podložna zemlja, ne bi se kralj svjetovao sa ug. i hrv. velikašima, nego samo s ugarskima. I sam Kršnjavi veli (str. 168.), „da je ova izreka osobito važna, jer se njome spominje ne samo to, da ustav ostaje i nadalje netaknut, već se posebice naglušuje politički individualitet kraljevine". Dalje su ugarski kraljevi svoje sinove, naročito prijestolonasljednike, krunili za hrvatske kraljeve još za svoga života, te im dali Hrvatsku, da njome vladaju kano samostalni vladari. Tako je već sam Koloman dao Hrvatima za kralja svoga najstarijega sina Stjepana (111. potlašnjega ugarskoga Stjepana II.), da njima i njihovom zemljom samostalno vlada. 2 Takodjer znamo za sina Bele III. Mirka, da je za života očeva vladao u Hrvatskoj kano samostalni vladar. U jednoj listini, izdanoj u Kninu (9. srpnja 1194.) veli se: „Regnante domino nostro Bela, serenissimo rege Hungarie, Dalmatie, Croatiae atque Ramae, et Almerico (Emerico), filio eius, super Dalmatiam et Chroatiam", a u zadarskoj listini (od g. 1195.) veli se: „Regnante domino nostro Bela Ungariae, Dalmatie, Rameque rege, et Enrico (mjesto Emerico) eius filio, bis coronato, Dalmatiam et Croatiam féliciter gubernante etc." 3 Obje nam dakle listine kažu, da je Mirko vladao u Hrvatskoj kano samostalan vladar, pače prva veli, da je kraljevao, a druga, da je bio dva put krunjen, a to se ne može inače tumačiti, nego da je već za očeva života bio krunjen i za ugarskoga i za hrvatskoga vladara. 1 za Belu IV. 1 Ivan Kukuljević „Codex diplomaticus etc." II. 17. i „Jura" p. 27. 2 U nekom rukopisnom evandjelistaru, što se čuva u arkivu zbora sv. Simeona u Zadru, spominju se hvalospjevi, što se pjevahu u crkvi na velike svetkovine, pa se tu veli : „Colomano Ungariae, Dalmatiae et Croatiae almifico regi vita et victoria, Stephano, clarissimo regi nostro vita et victoria (K. F. Bianchi, „Zara christiana", Zara 1877. do 1879. str. 538. — Sravni Vj. Klaić „0 neupotrebljenom dosad prilogu za hrvatsku povjest na početku XII. stoljeća" u „Vjestniku zem. arkiva" g. III. str. 1—5.). Zadrani zovu dakle Stjepana svojim kraljem t. j. hrvatskim. Po našem mnijenju bit će vjerojatnije, da je Koloman namah, čim se (g. 1102.) nagodio s Hrvatima, postavio Stjepana za kralja u Hrvatskoj, a ne istom god. 1105., kad je osvojio Zadar, kako misli Klaić, i to valjda zato, da tim jasno pokaže, da misli poštivati samostalnost Hrvata, kako im je to i obećao kod sklapanja nagodbe, a ne zato, da hrvatsko kraljestvo osigura protiv svoga brata Alma, kako nagadja Klaić. 8 Kukuljević „Codex dipl." II. 172. i 178. i „Jura" I. 35. i 36.
