VJESTNIK 3. (ZAGREB, 1901.)

Strana - 180

180 13. ili početka 14. vijeka)

1 i kronika fratra Ivana Tomašića (iz polovice 16. vijeka).

2 Oni vele, da su car i papa pozvali Zvonimira, da ide na križarsku vojnu, ali kad je Zvonimir na Kosovu polju narodu pročitao ta pisma, da se ovaj pobunio i njega ubio. No već je Rački

3 dokazao, da za Zvonimira nisu pape (Grgur VII., Viktor.III. i Urban II.) pozivali nikakvih kršćanskih vladara u križarsku vojnu, jer su tada imali voditi tešku borbu s njemačkim carem Henrikom IV. za investituru, dakle nije mogao biti uzrok buni i umorstvu poziv na križarsku vojnu. Zato vele oni povjesničari, koji prihvaćaju tvrdnju obiju kronika glede Zvonimirove smrti, da se kronike glede uzroka varaju, te da je uzrok umorstvu morao biti drugi. Tako veli A. Virag,* „da je pop Dukljanin nehotice pogriješio, izmjenivši koju drugu vojnu, na koju je još uvijek Svinimir dospio u početku Urbanova papovanja s onom bolje poznatom križarskom, koja se je vodila za istoga pape". Osim toga misli, daje i nezadovoljstvo hrv. velikaša s nutarnjom politikom Zvonimirovom moglo dati povoda umorstvu. T. Smičiklas

r

' pako drži baš jedino ovo potonje t. j. nezadovoljstvo s nutarnjom politikom, uzrokom umorstvu, ako se je ono doista zbilo, a što narodna predaja veli, da je kralj ubijen radi križarske vojne, to misli da je strašna narodna odsuda one politike, koju je tako vjerno kralj slijedio prema papi rimskomu. Na koncu ipak dodaje: „Ovo je samo slutnja, zagonetka ostaje, miju ne riješismo". Dapače Kršnjavi, premda mu se motivacija kronika (t. j. poziv na križarsku vojnu) ne čini nevjerojatnom, ipak na koncu dopušta, da bi mogao biti i drugi razlog umorstvu. On veli (str. 164.): „Ne smije se zaboraviti ni na to, da nemamo tu posla sa ispravom, nego s ljetopisom, gdje se pripovijedanje jednoga fakta tek na laku ruku po čuvenju krivo motivirati i razjasniti može". Tim već mnogo trpi vjerodostojnost same činjenice, kad je dokazano, da je ne moguć povod činjenici, kako ga izvori pripovijedaju. Kršnjavi za potvrdu svoga nazora poziva se (na str. 163.) i na vijest Ugarsko-poljske kronike, koja veli, da je Aquila (t. j. Atila) išao s vojskom na Rim, ali da mu se u noći u snu javio andjeo, koji ga je po nalogu Isusovu pozvao, da se kani toga nauma, pa da radije ide u Hrvatsku, da tamo osveti kralja Kasimira, vjerno odana Isusu, koga su Hrvati ubili ; Atila da je to i učinio, te mnoge hrv. velikaše poubijao ili pohvatao, dok se njihov kralj zabavljao u Spljetu.

6 — Već ovo 1 Kroniku je priopćio Ivan Kukuljević u „Arkivu za povjestnicu jugoslavensku" sv. I. Zagreb 1851. str. 1. i si. — Rački „Ocjena starijih izvora za hrv. povjest" u „Književniku" sv. I. str. 200. i si. dokazuje, da prvi i veći dio kronike, koji je zajednički sa prvim dijelom kronikj popa Dukljanina (t. j. do smrti Caslavove) potječe iz XII. stoljeća, a nastavak te kronike, u kojem se baš govori o umorstvu Zvonimirovu, da potječe iz XIII. ili početka XIV. stoljeća. 2 I ovu je kroniku izdao Kukuljević u „Arkivu" sv. IX. Zagreb 1868. str. 1. i si. 3 „Dopunjci i izpravci za stariju povjest hrv." „Rad" XIX. str. 97. i si. 4 „Pabirci po davnijoj hrv. povjesti" u „Izvješću riječke gimnazije" od g. 1890/91. str. 22. i 34.-36. 5 „Povjest hrvatska". Dio I. Zagreb 1882. str. 257.-8. 0 Stephanus Lad. Endlicher „Rerum Hungaricarum Monumenta Arpadiana" Sangalli 1849. p. 63. On ju zove „Cronica Hungarorum". E codice Warsaviensi saeculi XIII. Zato ju Kršnjavi zove Varšavska kronika. No pošto se dalje veli: „Incipit cronica Hun-