VJESTNIK 2. (ZAGREB, 1900.)
Strana - 80
naućira dva, tri, dapače i više puta uzastopce biralo. Tako sam našao u gradskim zapisnicima zabilježeno, da je pučanin Mile Rafajelić s toga, što je „svoju dužnost pomljivo i verno obnašal" počevši od Miholja godine 1725. pa sve do Miholja godine 1730. zasebice za naućira biran bio, a isto tako i pučanin Jure Ručić počevši od Miholja godine 1725. pa sve do Jurjeva godine 1729. U ime plaće za vrieme od 6 mjeseci dobivao je svaki naućir 4 dukata, a osim toga su ih gospodari mjera plaćali za to, kada bi mjere pregledavali. Svaki stražar pako dobivao je od naroka u ime plaće za vrijeme od 6 mjeseci dva dukata. Malo vieće iliti gradski magistrat bio je obično sastavljen od 4 plemića i 6 pučana, koji su zajedno s gradskim sudcima upravljali gradom, a članove maloga vieća biralo je, kako sam već napomenuo, veliko vieće. Članovi maloga vieća sastajali su se svaki dan, jer su u njihovim rukama bili tekući poslovi. U obćim težim i važnijim poslovima donašali bi svoje predloge u veliko vieće ili pravu skupštinu grada, koja bi te predloge ili potvrdila ili inače odredila. Osim velikoga i maloga vieća bilo je jošte i tako zvano vlasteosko vieće, u koje su imali pravo dolaziti sami plemići i koje se je sazivalo, kada se je koji gradjanin neplemić imao primiti u broj senjske vlastele. Gradjanin, koji je htio postati plemićem, morao je zamoliti vlasteosko vieće, da ga primi zajedno s čitavim njegovim zakonitim potomstvom u broj senjske vlastele, te je bio dužan, ako je bio primljen medju plemiće, uplatiti u obćinsku blagajnu 50 dukata. U broj senjske vlastele primljeni morao je najprije položiti prisegu na sveto evandjelje pred razpelom, „da će uviek biti vjeran Njegovu posvećenomu cesarskomu i kraljevskomu ugarskomu Veličanstvu i plemićima i obćini grada Senja, da će se držati njezinih statuta, običaja i prava i da će prava iste obćine uviek i svagdje braniti". Iza položene prisege dobio bi „većega verovanja i tverdosti radi" povelju, na kojoj je bio pritisnut veliki gradski pečat sa likom sv. Jurja i u kojoj je bilo napisano, „da on (naime medju plemiće primljeni) i njegov zakoniti ostanak ima i more sve one pravice, jusse, slobošćine i plemenstvo radovati i uživati, kako su radovali i uživali, raduju i uživaju polag zakona i običaja ostala gospoda vlastela aliti respective patriciji ovoga kraljevskoga i slobodnoga grada Senja i svakoga drugoga grada svimi pristojećimi načini". Nadalje sazivalo se je vlasteosko vieće, kada se je imao birati župnik ili opat crkve sv. Križa u senjskoj draži, nad kojom su crkvom plemići senjski u smislu CXXXXVI. članka Ferdinandova statuta imali pravo patronata. Izabranomu župniku ili opatu izdalo bi vlasteosko vieće odmah „navadnu patentu",, u kojoj bi izrično stajalo, „da ga vlastelsko viće odabire i imenuje polag svoga jusa i pravice, ku ima, za plovan a aliti abata crikve svetoga Križa u dragi senjskoj". Napokon sazivalo se je vlasteosko vieće i u onim slučajevima, kada je trebalo u smislu CXXXIII. članka statuta birati za pucane ili gradjane one, koji nisu bili Senjani. Tako nalazim, primjerice, da je vlasteosko vieće dne 6. svibnja 1698. kneza Ivana Konjikovića, a dne 25. studenoga 1720. Miju Konjikovića, stanujuće u Senju, skupa s njihovim zakonitim potomstvom primilo u broj senjskih pučana, te obojici izdalo povelje, 1 „da mogu uživati sve i 1 Obje ove povelje čuvaju se u gospodina Ivana pl. Konjikovića, kr. sudbenoga viećnika u Gospiću.
