VJESTNIK 2. (ZAGREB, 1900.)

Strana - 194

194 blizini kraljevoj, to možemo u prvome redu misliti na to, da se je Misa mogao naseliti u kumanska mjesta današnje županije Bâcs-Bodrog, Jasz-Kün-Szolnok i poštanske okolice, te u spomenutoj županiji još danas ima pusta, koja mu čuva uspomenu u svom imenu „Miže". Poslije smrti Ladislava IV. nadje Misa shodnim, da se priključi stranci Andrije III., koji ga je uvrstio u red svojih velmoža i tako ga nalazimo 10. srpnja 1291. velikim županom županija Tolna i Bodrog, koje neposredno graniče peštanskom okolicom;

1 nu 9. listopada iste godine već je Jakov dg.

2 Borsa veliki župan od Bodroga, a neki stanoviti Gregor od Tolne. Odatle ipak nikako ne smijemo zaključiti, daje istupio iz službe Andrije III., jer po vijesti savremenoga ljetopisca austrijskoga Sigfrieda Helblinga, „Graf Myssa", koga zove i „der wilde grav Mizze", sudjelovao je u vojni, koju je Andrija III. u kolovozu 1291. proti Austriji vodio. Od tad mu nema traga sve do 1295. što se najlaglje time tumačiti može, da se je pridružio protivnicima Andrijinim i da radi toga medju dostojanstvenicima državnim nije mogao dobiti mjesta. 1295. upriličila je opozicija, koja se priključila stranci anjouvinskoj, ponovni ustanak proti Andriji III. te joj je za rukom pošlo predobiti za svoje osnove Misu i njegovog brata. 0 Misi napose poznato je, daje majci Andrije III. Tomasini Morosinijevoj silom oteo dvor Szekcsö,

3 koji je posjedovala u baranjskoj županiji i tako ga dugo zadržao dok ga nije pobijedio palatin Nikola od Güssinga, koga su proti njemu poslali zajedno sa Ladislavom Tengerdskim. Pošto se nije izmirio s Andrijom, ne nalazimo ni od sele Misu u redu velmoža; u opće imamo o njem još jednu jedinu vijest, koja nam suhoparnim riječima kazuje, da je poput ostalih vitezova-razbojnika one dobe tadašnje bune 1 nemire za to upotrebio, da sebi koristi — da si tudje dobro prisvoji. Osobito se ističe, da si je u zajednici s bratom svojim prisvojio mjesta Töti i Antal, koja su bila svojina Nikole dg. Haraszt u županiji Bodrog.

4 Sad mu izniče trag, te se čini, da je još prije početka 14. stoljeća umro. Ostavio je sinove Jakova i Ajseća (= Eyzech). Jakov bio je nježan dječak, kad ga je brat njegova oca, za vrijeme svojih zlodjela po baranjskoj županiji, zaručio sa sedam godina starom Calom, kćeri baranjskoga magnata Jakova Ovarskoga iz plemena Györa; radi ovih zaruka došlo je poslije do parnice. Ostrogonski nadbiskup Toma opunovlastio je biskupa Ladislava pečujskoga 25. kolovoza 1318. — pošto su se zaruke dogodile bez privole, a prisiljenjem Calinih roditelja — da Cali dozvoli, e se ona može po volji udati. Na dan ročišta, koji na to bude ustanovljen (2. srpnja 1319.) izjavi Cala, koja je došla sa svojom majkom (Jelenom Sikloškom dg. Kan) pred naddekanom vukovskim Andrijom, da nije na te davne zaruke privoljela kad jc punoljetnom postala ni mučke ni otvoreno, pače, kad god su joj ih spomenuli, ona se od njih izrično branila; dà, ona da i ne poznaje pobliže svoga zaručnika, koji je 1 Hazai okmânytar VII. 220. (Mize). a „dg" jeste naša kratica za „de génère" (= od plemena). 8 Wenzel X. 185. Obsadu Szekcsöa spominje Andrija III. još u rujnu 1296. (Fejér VI. 2., 19.); palatin Nikola još 6. lipnja 1295. ureduje (Wenzel X. 191.); počam od 11. srpnja 1295. palatinom je Amadeus dg. Aba (Hazai okmânytar VII. 232.). 4 Zichy okmânytar II. 530.