VJESTNIK 2. (ZAGREB, 1900.)
Strana - 164
164 izvora. Prvo: Pošto su križarske vojne nastale tek desetak godina poslije smrti Zvonimirove, to se odatle izvodi, da vijesti o nasilnoj smrti Zvonimirovoj ne mogu biti istinite. Ne gledeći na to, da ove vijesti mogu dobre biti, ako motivacija i nije dobra, ne čini se hi motivacija nevjerovatnom, pošto je jedna od najmilijih ideja pape Grgura VII. bila, da se ustroji križarska vojna, a Zvonimir je bio muž, koji će ispuniti i najmanju želju pape, „svoga gospodara", što je i dokazao. Poznato je, da su nasljednici Grgura VII. : Viktor III. i Vrban II. izrično naglasili, da će politiku Grgurovu nastaviti; lahko je dakle mogao Zvonimir htjeti da izvede Grgurov poziv i za ljubav njegovih nasljednika. Zvonimir bio je revnitelj, a ne smije se zaboraviti, da je spljetski nadbiskup Laurencije stabilitet rimske politike na njegovom dvoru predstavljao. Ne smije se zaboraviti ni to, da nemamo tu posla s ispravom, nego s ljetopisom, gdje se pripovijedanje jednoga fakta tek na lahku ruku po čuvenju krivo motivirati i razjasniti može, ne izuzevši ni slučaj, da ju je zabilježio i očevidac. Drugi argumenat poroti istinitosti pripovijesti staroga ljetopisa jest okolnost, da neka povelja, dokumenat Stjepana II., koja je nastala pod egidom nadbiskupa Laurencija, Zvonimira označuje kao „defunctus" i da Toma o njemu kaže: Eo namque tempore rex Svinimirus mortis debitum solvit. Da latinski dvorski kapelan i latinski povjesničar o smrti Zvonimirovoj govore eufemističkim načinom, sigurno je najmanji obzir, koji se može od njih očekivati. Kaindl siže predaleko u natrag, kad misli na smrt Miroslavljevu, koga su od prilike sto godina prije Zvonimira ubili. Smrt pobožnoga Zvonimira (1088.) mora da je u XII. vijeku i poslije mnogo jače u uspomeni puka živjela, kako to svjedoči živo pripovijedanje popa dukljanskoga. Iz otog pozvuka varšavske kronike vidi se, kako su ime Petra Krijesimira miješali sa smrću Zvonimirovom. Po tom imademo pred sobom slijedeće činjenice: 1. da su Kolomanova pretšasnika na hrvatskom prijcstolu ubili; 2. da o tom dogadjaju postoje dvije versije; po jednoj su ga ubili, po drugoj umorili iz zasjede; 3. ime toga kralja pišu Zolomerus, Zorobelus, Svinimir i Zvonimir; 4. mjesto, gdje su ga ubili, zove se „Petrovo polje", blizu Knina; 5. njegov se pretšastnik zvao Petar s pridjevom Krijesimir; 6. kralj je Ladislav dospio s jakom vojskom do neke gore Gvozd, da zauzme svoju baštinu ; 7. kralj Koloman dolazi u Hrvatsku, podjeljuje na jugu Drave povlastice dvanaest plemenima, obnavlja povlastice gradova Spljeta i Trogira, te silom pokorava Zadar. Vijest: „Colomanus Dalmacie regnum, occiso suo rege, Petro nominato in montibus Peter Gozdia, Hungariae adjunxit" satkana je evo iz ovih elemenata. Treba još prikazati, da nije istinita izreka: „Sedes enim huius regis in Tenen erat civitate", što ju je Kéza ili kakav interpolator dodao. Medju prezimenima, koja se spominju u privilegijama dvanaest plemena iz godine 1102., ima jedno Georgius de génère Suacithorum, koga u jednoj povelji iz vremena Zvonimirova riječima „coram .... Iwrina tenestico" nazivlju županom kninskim. 1 Rački nalazi u vijesti Kézinoj, da je kralj Petar u 1 Rački Doc. pag. 113,
