VJESTNIK 2. (ZAGREB, 1900.)

Strana - 149

149 kupom Guncelom, Madžarom, a rodjakom bana Gjule, živio je Toma u vječnom neprijateljstvu. Sablazni, koja je stoga nastala, posvećuje Toma XXXI. poglavlje svoje historije, te nastoji da se opere, ali mora sam priznati, da kaptol i velik dio gradjanstva jeste proti njemu

1

. Uz njega su bili samo Latini. Došlo je do pobune, ne prve, koju je arcidjakon izazvao; nadbiskup i Toma otputovali pače k papi. Po drugi put je Toma došao do okršaja s Madžarima, kad su na želju kralja Bele'

2 čazmanskoga prepošta Hugrina za nadbiskupa izabrali. Toma se je protivio ; došlo i opet do bune, ali se je nemirni arcidjakon sa svojim pristašama brzo smirio, kad je Dionizije „coadunto exercitu copioso Hungarorum, Dalmatinorum et Sclavorum" došao, p'a se kod Solina utaborio. Hugrin posta nadbiskupom, a Toma se je proti njemu žestoko borio sve do njegove smrti (30. XI. 1248). Kad se dakle Toma ne obazire na baštinsko pravo kralja Ladislava, tad je to tendenciozno zatajivanje opstojnosti, za koju je Toma morao znati, kad su u Mlecima za nju znali. U ostalom ni Krijesimirov rodjak Stjepan II. ne prolazi bolje, taj po imenu kralj, koji je izdavao pače povelje, pravio dugove, pa ih je „non sine quodam rubore" i dužan ostajao, za Tomu i nije na svijetu, jedino mu daje mjesta u izreci: et cum divisim modo hic modo ille regnandi ambitione sibi terre dominium vendicaret, inumerabiles rapine, predationes, cèdes, et omnium facinorum seminaria emerserunt. Razumije se, da su baštinska prava Arpadovaca na hrvatsku krunu pobijali i Mleci i Bizant, jer ni jednima ni drugima nije moglo biti poćudno, da se na Adriji razvije snažnija država. Svakojake zgode bile su krive, da Arpadovci dugo nisu mogli doći u faktični posjed svoje baštine; za to je vrijeme u Hrvatskoj zavladala potpuna anarkija, pa su i Ladislav i Koloman morali oružanom rukom tražiti svoje pravo. Rački

3 pita: „ta valjda anarkija nije trajala deset godina?" Žalibože je to vrlo vjerovatno, jer je dugotrajna bezvladja i bune bilo češće u Hrvatskoj. Rački

4 ističe vrlo dobro, da su u Mlecima sigurno poznavali ugarsko pravno stanovište, po komu da su Arpadovci imali nasljedno pravo na hrvatsku krunu, pa sluti, da su Mlećani baš zato sklopili prijateljski savez sa Kolomanom „da si s te strane Dalmaciju obezbijede". „Odavle ćemo si protumačiti opreznost, kojom je ova točka u ugovoru sastavljena i koja drugim riječima kaže: „u tom pitanju, t. j. glede Dalmacije ostanimo svaki naš kod toga, što je od svojih pretšasnika pravedno, a dokazano u baštinu primio". Ako dakle Toma, a s njim složno i mletački kroniste vele, da je to osvajački rat, Što je Koloman oružanom rukom ostvario svoje baštinsko pravo, pa ako tim kažu, da je stavio nasiljem stvoreno stanje na mjesto boljega mletačkoga prava, onda je i to očito tendencija. 1 Canonici pene omnes contra archiđiaconum erant; de nobilibus vero civitatis hi maxime, qui meliores et discretiores erant, et maior pars eleri archidiacono favebant. 1. c. p. 109. 2 Et quia tune erat rex in partibus Sclavoniae, cito reversi sunt (nuntii) dicentes, clectionem se de Hugrino fecisse. 8 Obzor 1. c. * Rad XXX, 129.