VJESTNIK 1. (ZAGREB, 1899.)
Strana - 267
267 Sav stil expozicije od g. 1260. odaje, da nije pisan u kraljevskoj kancelariji, jer se sam kralj odviše ponizuje, a knezovi krčki preko mjere uzvisuju. K tomu se knezovi krčki u jednu ruku zovu naprosto „ nobiles de Veglia", a u drugu „illustres viri". U kraljevskoj se je kancelariji vazda s najvećom pedanterijom pazilo na titulaturu osoba, o kojima se je u izpravama govorilo. Posve korektno se nasuprot u povelji od g. 1251. Bartolomej, Friderik i Guido zovu „comites de Wegla", a UZ to „dilecti et fidèles nostri". „Comites" ne zovu seu 13. stoljeću „illustres viri", a još manje obični „nobiles". No još nešto, što u formalnom pogledu udara u oči u povelji od g. 1260. Kralj tobože veli, da su krčki knezovi njemu dali za obranu novaca i dragocjenosti, vriednih preko 20.000 maraka srebra. Takova šta ne pozna inače diplomatika ugarsko-hrvatske kraljevske kancelarije. Odredjena i brojem označena svota spominje se samo onda, kad kralj čini zajam ili što zalaže; zasluge i troškovi za kralja nikada se brojkama ne izkazuju. Po našoj narraciji čini se gotovo, kao da su knezovi krčki nakon odlazka kraljeva iz primorja poslali račun na njegov dvor o trošku, što s.u ga imali za njegova boravka u Hrvatskoj i Dalmaciji. Napokon sliedi dispozicija, kojom kralj Bela dariva krčkim knezovima Frideriku i Bartolu grad Senj sa svim, što mu pripada, i u toj dispoziciji imade koje šta neobično i nerazumljivo, čega inače ne nalazimo u suvremenim poveljama. Najprije udara u oči, što kralj daje braći Senj „de consilio domine Marie karissime consortis nostre et baronum nostrorum fidelium". Ove formule inače nema ni u jednoj darovnici kralja Bele III. (IV.), pošto on zaslužne muževe vazda dariva „de regia liberalitate", „de speciali gratia nostra", „ex munificentia nostra", ili „ex plenitudine gratiae regalis et praerogativa nostra". Ta kralj je darivao posjede i gradove, koji su bili njegovi, naime kraljevski, pak zato nije mu trebalo savjeta ni privole supruge i baruna. Ima doduše jedna povelja kralja Bele od g. 1267., kojom je gradjane slobodne kraljevske obćine Gradca kod Zagreba oslobodio od svih daća (tributum) i tridesetine (tricesima) u obsegu čitave svoje države (infra terminos regni nostri), i u toj se povelji kaže, da je kralj podielio gradjanima tu osobitu milost „de consensu et bona voluntate domine regine, karissime consortis nostre, nec non omnium baronum regni nostri nobis assidencium" ; ali ta povelja nije darovnica, nego povlastica, za koju je kralju bila potrebita zasebna privola kraljice i velikaša, koji su uslied te povlasti gubili prihode na mitnicama svojih posjedovanja. 1 Još jače udara u oči formula, gdje se kaže, da kralj dariva Senj braći Frideriku 1 Tkalčić, Monum. civit. Zagrab. I. p. 44. I u drugim nekim poveljama spominje se „habito consilio omnium magnatum nostrorum ct consensu" (Wenzel, XI. pag. 193.), ili „de baronum nostrorum consilio" (Wenzel, XI. p. 406,), ali to nisu darovnice, nego sudske odluke ili saborski zaključci.
