VJESTNIK 1. (ZAGREB, 1899.)
Strana - 264
od god. 1322., koja je izdana šestdeset i dvie godine nakon učinjena darovanja, ipak se meni čini ta povelja od g. 1260. vrlo sumnjiva. Ja ju moram smatrati za falzifikat; — a falzifikat je možda i sama povelja Karla Roberta od god. 1322. Vanjska kritika povelje od g. 1260. posve je nemoguća, jer originala nema ; stoga se moram ograničiti na nutarnju, te ću ju kritizovati sa formalne i stvarne strane. No prije da spomenem još dvie obćenite opazke. 1. Kukuljević je u svojoj monografiji „Borba Hrvatah s Mongoli i Tatari" priobćio na str. 69—75. iz zemaljskoga arkiva u Zagrebu (neoreg. acta, fasc. 370 br. 34.) jednu veliku povelju kralja Karla Roberta od g. 1323., u kojoj je potvrdio krčkim knezovima sve darovnice svojih predšastnika. Tu su prepisane doslovce povelje kralja Bele II. (III.) od g. 1193., kralja Andrije I. (II.) od g. 1209. i 1223., kralja Bele III. (IV.) od g. 1242. i 1251., Stjepana VI. (V.) od g. 1270. i Ladislava III. (IV. ) od g. 1279., pak i samoga Karla Roberta od g. 1322. Udara osobito u oči, da medju ovim poveljama nema darovnice Beline za Senj od g. 1260., a ni potvrdnice Karla Roberta od g. 1322. Po ovomu biva jasno, da g. 1323. nije Karlu Robertu bila poznata darovnica Belina od g. 1260., a još manje njegova tobožnja potvrdnica od g. 1322. Već ova okolnost utvrdjuje sumnju, da je ne samo darovnica od g. 1260., nego možda i potvrdnica od g. 1322. falzifikat potonjih vremena. 2. Bela III. (IV.) dariva tobože krčkim knezovima g. 1260. grad Senj za njihove velike zasluge u vrieme tatarske provale. Zar tek nakon osamnaest godina? K tomu je isti kralj već g. 1242. i 1251. krčkim knezovima izdao dvie povelje, u kojima je proslavio njihove velike zasluge u ratu s Tatarima i potvrdio darovnice svojih predšastnika za Modruše i Vinodol, a povrh toga im darovao i dohodak od tridesetnice u Modrušama. 1 Nakon ovih obćenitih Opazaka da ogledamo samu povelju, i to najprije sa strane formalne. Tu nam namah iza naslova kraljeva udara u oči u doba kralja Bele III. (IV.) posve nepoznata formula za inskripciju ili salutaciju : „Omnibus Christi íidelibus presens scriptum inspecturis salutem in eo, per quem Reges régnant et principes tenent terram". Potonjih rieči nismo doslije ni u jednoj autentičnoj povelji ma kojega ugarskoga i hrvatskoga kralja mogli naći. Obično glasi svršetak te formule „salutem in vero salutari", ili „salutem in omnium salvatore", ili opet „salutem in eo, qui est salus omnium". 2 Kad i kad čitamo takodjer „salutem in eo, qui regibus dat salutem"? Nešto slično, kako je u povelji od g. 1260., našli smo u poveljama kralja Sigismunda u 1 Wenzel, Codex diplom. Árpad, continuatus, XI. p. 325. i 370. 2 Schwartner M., lntroductio in artem diplomaticam praecipue Hungaricam, Pesthini 1790., p. 222. 3 Tkalčić I., Monumenta historica episcopatus Zagrabiensis, I. pag. 82, 89, 152. 153, 162, 168. i d.
